Jer, znate kako se kod nas prepoznaju godišnja doba? Zima je mjesec kada grtalice neće da rade. Tada se u skupštinama kuhaju novi zakoni. Svi smrznuti gunđaju i padaju, čekaju proljeće. Sve poskupljuje, plate ostaju iste. Izbije po neki rat. I da kažu, eto rat je, gotovo je, zbog toga je. E, da, mrzi nas i ovaj i onaj, i zato je tako. Nije ništa do nas. Nikad.
Onda dođe proljeće, a tad stanu kamioni koji voze smeće. Svi se guše u smeću, gunđaju i čekaju ljeto. Skupštine opet zasjedaju, zasjedaju sudovi,
brane se granice, viče se i urla. Čeka se ljeto.
Izbije po neki rat. I da kažu, eto rat je, gotovo je, zbog toga je. E, da, mrzi nas i ovaj i onaj, i zato je tako. Nije ništa do nas. Nikad.
Onda dođe ljeto, kakoćemoštaćemogdjećemo, na pusti skupštine, pusti sve to, presude, godišnjice, haose, daj da ljeto provedemo …Uto eto i nekog suda, nekih presuda, nekih novih vikanja, haosa.
Izbije po neki rat. I da kažu, eto rat je, gotovo je, zbog toga je.E, da, mrzi nas i ovaj i onaj, i zato je tako. Nije ništa do nas. Nikad.
Još malo ljeta, red skupština, red sudova, red presuda, bitnih za čovječanstvo, a i malo zatvorenih bazena, nedovršenih raskrsnica, malih plata, života na dnu Evrope, uglavnom nebitnih za sve nas. Pa ‘el tako?
Izbiće opet po neki rat. I da, reći će, eto rat je, gotovo je, zbog toga je .E, da, mrzi nas i ovaj i onaj, i zato je tako. Nije ništa do nas. Nikad.
I tako.
Ode godina.
I tako, ode život.
Šta'š.
Nije do nas.
