Ima ona jedna priča na YT o bosanskom Hulku, kaže on sam: Čega sam se god uhvatio, ja sam prop'o.
I onda pogledaš Banjaluku. Uhvatio se mladi Japi Banjaluke da je “uperi” i sredi. Decenija uspona, DJELA . I podržala ga građanska Banjaluka,dosta im bilo rurala, kleli se u njega- mlad, lijep, nebitno ko mu se sviđa emotivno i zašto, sve je djelovalo kao mješavina čarolije i revolucije.
I onda, kako to na Balkanu obično biva- puf- eto nas na istom. A na Balkanu ISTO nikad nije dobro, nikad nije prosperitet.
I šta treba jednom gradu od onih koje su grad i građani izabrali- da bude bolje, da bude poštenije, da se vidi napredak, da postoji vizija. Dovoljno.
I gdje smo danas poslije mandata i po? Teško je to nabrojati, ali može se pokušati.
Teniska dvorana- propala investicija od xy miliona. Ko može znati koliko je to miliona kad su je dvije hobotnice zajedno pravile, a pustile crnu tintu na sva moguća tužilaštva i revizije. Uglavnom- propast. Nama.
Drama, akcija, frka, panika, vatrogasna vozila, gerila. Autoprevoz uzeo pola centra grada. Nikom ništa.
Drama oko Nove godine. 3 miliona PDV, blokade, isključenja struje, frka, panika. Nikom ništa.
Kajak. Frka, drama, panika, bageri. Rezultat- nula.
Neodvoženje smeća, Depot,Čistoća, drama, skupštine, frka, panika, drama, nikom ništa. Čistoća uzela sve.
Kružni tokovi- gomile gradilišta i šljunka, cijevi, nezavršenih projekata, poneki kamen na nekom kružnom toku i štipaljka kao kolosalni uspjeh. Kružni tok kod zgrade MTEL-a, vjerovatno najnepotrebniji kružni tok na svijetu, ali poklon nekome od nekoga, znamo kome od koga, kao najbolje izveden. Korist- nula.
Zemljište Poljoprivredne škole. “Možda” se oko toga baš vodi i sva bitka za Banjaluku. Sve ove godine. Čuće se.
Staza uz Vrbas- bez studija uticaja na prirodu, na mjestima oštećena, nabacana, a onda i nastavak iste- na silu, kao i sve. Daleko od toga da nije lijepo prošetati kraj Vrbasa, ali daleko od toga da je ovo sistemsko rješenje, idejno rješenje, legalno rješenje.
Staza kod Kastela, raspala se u periodu od kad je turista ušao u Kastel, do kad je izašao.
Delta park- gomila naganjanja- na kraju, jezerce i posađena stabla, cijena nepoznata, projekat nepoznat, rezultat- posušena stabla, žuta ledina, projekat predizborni, kratkotrajan, čemeran. Ekocid nad stablima.
Kuća Predah- sramota. Ne treba dalje trošiti riječi.
Rupa- neće biti zgrada- eno je zgrada, sve veća i veća.
Spomenik palim borcima- sprdanje sa poginulima- zaraslo u korov i ambroziju, idejno rješenje nepoznato, konkursi nepoznati, završetak radova nepoznat. Možda i najveća sramota. Jer, s tim se ne zaj…
Azil- ili mučenje pasa- o tome je sve ispričano, sramota, koju Banjaluka neće moći progutati nikada. Svi smo to dozvolili, da se na jednom mjestu skupe psi, kojima bi bolje bilo na bilo kojoj prometnoj ulici, nego gore gdje ih a neko muči i pušta da jezivo žive i umiru u mukama.
Most u Česmi, kao žila kucavica Česme, Ade, Siti bloka, Krčmarica, Mađira, mjesecima stoji, kao i rupe na asfaltu na pristupnoj cesti, iskopane zbog mosta i kablova. Dok ih nisu nekidan završili prevoznici da ne lupaju autobuse po njima.
Grad nepokošen, grad u smeću, grad pod snijegom, ulice u prigradskim naseljima zarasle u šiblje, vode nema gdje je bilo, a kamoli gdje nije, nezavršeni radovi na sve strane.
Toplana, eko, koja čadi kao Krško, pomognuta starom toplanom na mazut. Zrak u Banjaluci izuzetno vidljiv. Gušenje.
Vrbas. Pliva u govnima. Da, govnima. Vuk Karadžić kaže da se ne mora reći stolica, feces ili izmet. U ta govna skaču skakači Ljeta na Vrbasu i zabijaju štap dajakaši. I kupa se banjalučka dječica na plažama.
Spomenik i park na kružnom toku, zamka za djecu, pored jedne od najprometnijih saobraćajnica. I on izdrađen u žuči. Dan danas autor spomenika inkognito. Umjesto da čitav grad zna ko je autor, ne zna se ni ko je dao dozvolu za to sve. Ne znamo ni ko je odlučio da su baš ti vladari oni, koji trebaju biti tu. Bez struke, kao i sve bez istoričara, heraldičara, one man show.
Kupusište. Na par stotina kvadrata nagurane figure neozbiljne figure jednog od najozbiljnijih pisama čovječanstva, oštećena stabla, ignorisanje volja sugrađana. Teror.
Vodovod na izdisaju. Bez prihoda. Otišli prihodi u predizbornu kampanju, besplatni priključci, a na mnogim mjestima ni blizu vode kako treba. A, Vrbas teče, nije presušio.
Legalizacije, to će biti posebna stavka jednog dana, kada Grad bude odgovoran za sve objekte koji su napravljeni kako i gdje ne treba, a Grad ih je legalizovao i to- besplatno. Samo gledajte.
Penzioneri- dio ne putuje, dio nepokretan, dio ne živi ovdje, a svi imaju besplatan prevoz- i ko se vozi i ne. Grad plaća. Vozili se, ne vozili, bio bus prazan ili ne.
Udžbenici. Besplatni. Za svaku pohvalu. Od naših poreza i prihoda Grad kupi školarcima. I kad prodje školska godina prikupi te udžbenike i pošalje po drugim izbornim jedinicama, a onda u Banjaluci opet kupi nove. Kako se to zove? Aparthejd? Banjalučka djeca nove, a po opštinama mogu i stari. Pa sramota. Jadno.
Akvana propala, nema plata, bazen zatvoren, bazen otvoren, rasprava danima o 100, 300 hiljada. Skupštine, sprdnje, zavlačenja.
A onda, sijalice nove od 30 miliona kao šlag na tortu. Ne vrijedi trošiti riječi. Ne treba ni Skupština, ne treba niko, ne treba ništa. Ni Tesla ne treba. Samo Rade Končar. Šta reći? Koju poslugu porati? Kome?
I šta nam osta na kraju,- Trotoartttt. Senzacija. I Ljeto na Vrbasu. Jedan dan skokova. I čipka po Gospodskoj, obješeni baloni, trake. Možda neki Ćevap fest sa tri štanda i Zimzogradić. Kraj.
To vam je Banjaluka, moji vi. Može se nabrajati još satima, ali smorili bi se, jer znamo sve i bez toga.
Na sreću, brzo će izbori. Na žalost, imate samo dvije opcije, a to znači,- nijednu.
Nada, samo da će niknuti do tada nešto što nije ambrozija. Jer, korov nikne di god stigne.
Dobro jutro.
Pozdravlja vas Banjalučki.
