.
E ovi naši cijenjeni krajevi,, gdje je standard k'o planinski zrak – svjež i… rijedak!
Dok pijemo kafu, svoju domaću kafu, jer je espreso taman toliko da ti na njega i gorivo ode pola plate, – onu kafu što je poskupjela taman toliko da osjetimo da živimo i razmišljamo Misli nam lete put zapada, tamo gdje, zamislite, ljudi primaju plate koje nisu samo lijepe na papiru već i u novčaniku! Njemačka, Austrija, Švajcarska… te zemlje gdje radnici ne moraju da broje svaki fening tri puta prije nego što se usude da kupe hljeb i mlijeko.
Tamo je kažu prosječna plata tolika da čovjek može da priušti ne samo da plati račune (što je kod nas ravno podvigu osvajanja svemira) već i da, pazite sad, ODE NA ODMOR! Da, dobro ste pročitali. O-d-m-o-r. To je ona riječ koju mi u Republici Srpskoj uglavnom viđamo u stranim filmovima ili čujemo od rođaka koji su, eto, “trbuhom za kruhom” otišli tamo gdje se kruh mora zaraditi s tri smjene i dva dodatna posla “na crno”.
A šta to ovdje sebi može da neko priušti za svoju “zavidnu” platu? Pa, recimo, može da mašta o novom automobilu dok krpi onaj stariji od sebe samog. Može da gleda slike modernih stanova dok živi s roditeljima ili plaća kiriju koja mu je pola primanja. Može da sanja o punom frižideru dok se snalazi s akcijama u supermarketima i broji da li će imati za meso parne dane ove sedmice.
Ali, hej, barem imamo nešto što oni nemaju! Imamo… pa, imamo… ovaj… jak osjećaj zajedništva kada treba da se solidarišemo jedni s drugima jer nam je svima “podjednako dobro”. Imamo i bogatu tradiciju preživljavanja, što je vještina koja se cijeni više od bilo kakvog tamo “menadžerskog skupa” u tim bogatim zemljama.
Da ne spominjemo onaj poseban “začin” našeg društva – korupciju i kriminal. Ah, to je kao ona tajna receptura naše “ekonomske stabilnosti”. Dok oni tamo grade puteve i bolnice, kod nas se gradi… pa, grade se vile onih koji su “najsposobniji”. Dok oni tamo imaju transparentne tendere, kod nas se tenderi namještaju u mraku, uz šapat i koverte.
I onda se pitamo zašto nam mladi odlaze? Zašto više cijene tamo neku “dosadnu” Švajcarsku gdje se zna red i gdje se rad cijeni, umjesto naše “uzbudljive” zemlje gdje je svaki dan nova avantura preživljavanja i gdje nikad ne znate hoće li vam plata kasniti ili će poskupjeti osnovne životne namirnice taman kad je primite.
Ali, nema veze! Glavno da mi imamo našu zastavu, našu himnu i naše… pa, naše političare koji nam obećavaju svjetlu budućnost već trideset godina. A mi im vjerujemo. Svaki put. Kao da smo na kolektivnom godišnjem odmoru od stvarnosti.
Zato, glavu gore! Možda sebi ne možemo štošta priuštiti, ali imamo bar pregršt obećanja i “patriotskih” govora, bez kojih ne bi mogli više ni zamisliti život. A to, složićete se, vrijedi više od bilo koje plate, novog automobila, putovanja kruzerima… Ili da npr.za platu možeš da kupiš 7 smart televizora, a ne jedan kao kod nas
Zar ne? Pa vrijedi.
Dobro jutro.
Pozdravlja vas Banjalučki
