Jedna lijepa priča tolerancije i empatije. Obično, danas ne bi bilo tako. Ali, ovaj put je tako. Nekad prosto ljudi shvate da nije sve što im neko naizgled dobro radi- i dobro. Niti je sve ako im neko naudi, želja da im naudi.

Uostalom, pročitajte sami.

I tako pokupim ti ja Mariju 4. novembra na pešačkom… 🙈

Zvuči smešno, ali verujte mi, te večeri mi uopšte nije bilo do smeha. Noć, kišica, neosvetljena ulica, senka lipe preko pola pešačkog prelaza… Izlazi iz senke i tek tada je ugledam. I tras!

U tom trenutku jedino što mi je prolazilo kroz glavu bilo je: „Gotovo, ubih devojku!“

Insistirala sam da dođe Hitna pomoć, iako me je uveravala da ne treba. Čak se i bunila što zovem, jer će doći i policija. Ipak, pozvala sam, nije mi bilo bitno šta će biti sa mnom, samo da njoj ukažem pomoć i da ona bude u redu. To je jedino ispravno, ljudski i moralno bilo u tom trenutku. Te večeri, posle pregleda, prve informacije od Marije, bile su da je sve u redu. Odahnula sam, koliko sam uopšte mogla. A onda, sutradan ujutru, stižu saznanja o prelomu trtične kosti i napuknuću kosti natkolenice. Pojedoh se živa!

Nije mi bilo važno što je govorila da nije strašno. Meni bi bilo strašno i da je nokat polomila.

I danas, posle svega, nakon 11 dana, sednemo nas dve na espreso, pa ona predloži i mojito. Ona časti. Pitam je: „Za šta, devojko, što sam te udarila?“ 😂

A ona se smeje i kaže: „Šteta što me nisi ranije udarila. Mnogo si mi draga postala!“

Priznajem, te reči su me baš dirnule. Jer nije to došlo samo od sebe. Dolazila sam da je vidim, pisala joj, raspitivala se kako je, kako podnosi oporavak, da li je nešto boli, treba li joj nešto. U međuvremenu smo se polako upoznavale, razgovarale i otkrivale jedna drugoj. I valjda se tako, iz brige koja je u početku bila pomešana sa strahom i osećajem krivice, rodila jedna lepa bliskost.

A onda shvatim koliko je ova priča neobična. Preda mnom sedi devojka sa istom narandžastom kosom, istom dužinom, istom bojom očiju. Gledam je i imam osećaj kao da gledam neku svoju mlađu verziju. Samo pametniju, osvešćeniju i sa još dva ispita do diplome logopeda. Borac za pravdu, prgava, svojeglava, zanimljiva… Sve ono što me je kod nje odmah podsetilo na mene.

I ona me gleda i u jednom trenutku reče: “Naježih se sad, gledam te i ista boja kose, dužina i vidim stariji verziju sebe!”

Rekoh, čak je i moja drugarica, kad je videla njenu fotografiju, prokomentarisala: „Crna Zvezdana, pa ti si htela sebe da ubiješ na pešačkom iz mlađih dana!“

Ali iza ovog smeha sada, krije se jedna divna porodica. NJena majka i sestra, koje su, umesto da mi prebacuju i daju mi razloga da se još više jedem od krivice, brinule i o tome kako se ja osećam. Svima je, sasvim prirodno, bilo važno da ona bude dobro, ali i da ja ne ostanem zarobljena u onom užasnom osećaju krivice.

I znam, moglo je da se desi svakome, kako njih tri kažu . Znam i da su okolnosti bile takve da je nisam videla na vreme. Ali to ne menja činjenicu da sam te večeri bila preplašena za nju i da to nije moralo da se desi.

Marija mi je večeras rekla i nešto što ću dugo pamtiti: da je inače prilično asocijalna, ali da nije verovala da će na ovakav način, posle jedne saobraćajne nezgode, steći ovakvog prijatelja.

Eto. Nekada se ljudi sretnu na najneobičnijim mestima. Neko na fakultetu, neko na poslu, neko preko zajedničkih prijatelja, a ja svoju Mariju — na pešačkom prelazu.

Čudni su putevi Božiji. Nisam je tražila, nisam je očekivala, a dobila sam jedno divno poznanstvo i čoveka u kome sam, na neki neobičan način, prepoznala deo sebe.

Hvala Bogu što nas je obe sačuvao. I što je od jedne večeri koje se i sada setim sa jezom napravio priču koja će se, izgleda, prepričavati uz espreso i mojito. ❤️

I za kraj, odvezla sam je istim tim autom, kroz istu kišu, po istoj košavi i istom mraku, pravo njenoj kući. Ovoga puta, bez novih poznanstava na pešačkom! 😂

Hrabriša je pravi ova moja narandžasta, mlađana drugarica. ❤️

Podiijelite.
Exit mobile version