Da li je odluka o promjeni imena jednog od najznačajnijih zdravstvenih instituta u Republici Srpskoj donesena prebrzo i da li je odavanje počasti jednom velikom ljekaru moralo podrazumijevati uklanjanje imena drugog?
Odluka Vlade Republike Srpske da Institut za fizikalnu medicinu, rehabilitaciju i ortopedsku hirurgiju u Banjaluci, dosadašnji Institut „Dr Miroslav Zotović“, preimenuje u Institut „Prof. dr Goran Talić“, otvorila je pitanje koje zaslužuje mnogo više od kratke rasprave o novom nazivu jedne zdravstvene ustanove. Riječ je o odnosu prema istoriji, nasljeđu zdravstvene struke i načinu na koji društvo čuva uspomenu na ljude koji su ga zadužili.
Nema sumnje da je profesor doktor Goran Talić ostavio dubok trag u zdravstvenom sistemu Republike Srpske. Na čelu Instituta bio je od 2003. godine, a tokom više od dvije decenije njegovog rukovođenja ustanova je razvijala kapacitete, širila djelatnost i gradila prepoznatljivost koja je prevazišla granice Republike Srpske. Njegov profesionalni doprinos, stručni autoritet i rezultati rada zaslužuju poštovanje, a inicijativa da se njegovo ime sačuva za buduće generacije može se razumjeti kao izraz zahvalnosti čovjeku koji je veliki dio svog života posvetio razvoju ustanove.
Međutim, upravo zbog značaja te ustanove, pitanje njenog preimenovanja ne bi trebalo posmatrati isključivo kroz namjeru da se oda počast nedavno preminulom direktoru.
Šta se, zapravo, dešava sa imenom dr Miroslava Zotovića?
Miroslav Zotović nije bio samo ime na tabli jedne zdravstvene ustanove. Bio je partizanski ljekar i jedna od istorijskih ličnosti zaslužnih za razvoj rehabilitacione medicine na ovim prostorima. Njegovo ime decenijama je bilo povezano sa ustanovom čiji su identitet, stručna tradicija i javna prepoznatljivost građeni kroz različite istorijske periode.
Zato uklanjanje njegovog imena nije tek administrativna promjena. To je odluka koja zadire u način na koji se čuva kontinuitet jedne institucije i pamti njen istorijski razvoj.
Ako je Goran Talić simbol njenog savremenog uspona, onda je Zotovićevo ime podsjetnik na korijene i početke tradicije na kojoj je taj uspon građen. Jedno ne mora isključivati drugo. Naprotiv, ozbiljan odnos prema istoriji podrazumijeva sposobnost da se istovremeno prepoznaju i poštuju različite generacije ljudi koji su doprinijeli razvoju iste ustanove.
Zbog toga se nameće pitanje: da li je bilo neophodno da se, u čast jednog velikog ljekara, ukloni ime drugog?
Da li je odluka donesena prebrzo?
Posebnu pažnju izaziva činjenica da je odluka o promjeni naziva donesena neposredno nakon smrti profesora Talića, koji je preminuo 13. oktobra, dok je Vlada Republike Srpske odluku objavila 16. oktobra 2026. godine.
Brzina donošenja odluke sama po sebi ne dokazuje da je ona pogrešna. Ipak, kada je riječ o ustanovi sa dugom tradicijom i istorijski značajnim imenom, opravdano je zapitati se da li je bilo dovoljno vremena za širu stručnu i javnu raspravu.
Promjene naziva institucija takvog značaja trebalo bi da budu rezultat promišljene procjene, uz uvažavanje istorijskog nasljeđa, mišljenja struke, zaposlenih i javnosti. Posebno kada se ne radi o ustanovi koja tek nastaje, nego o instituciji čije je ime decenijama postalo dio identiteta Banjaluke i zdravstvenog sistema Republike Srpske.
Upravo zato javnost ima pravo da pita da li su razmotrene i druge mogućnosti. Da li je bilo moguće sačuvati ime dr Miroslava Zotovića, a istovremeno na dostojan način obilježiti doprinos Gorana Talića? Da li je njegovim imenom mogao biti nazvan neki od novih objekata, centara, odjeljenja ili stručnih programa koje je svojim radom zadužio? Da li je postojalo rješenje koje bi omogućilo da se ne bira između dvije značajne ličnosti, nego da se obje trajno sačuvaju u institucionalnom pamćenju?
To nisu pitanja protiv Gorana Talića. To su pitanja o tome kako se čuvaju vrijednosti koje prevazilaze životni vijek bilo kojeg pojedinca.
Poštovanje ne bi trebalo da podrazumijeva brisanje
U uređenom društvu, priznanje zasluga ne bi trebalo da bude igra u kojoj dobitak jednog znači gubitak drugog. Postoje institucije koje tokom svog razvoja nose imena istorijskih ličnosti, dok se doprinos njihovih savremenih rukovodilaca obilježava na druge načine. Postoje i ustanove koje od samog početka nose imena svojih osnivača ili ljudi koji su ih izgradili. Ne postoji jedno univerzalno rješenje, ali postoji princip koji bi trebalo da bude zajednički: odluke moraju biti zasnovane na jasnim razlozima, poštovanju istorije i razumijevanju značaja javnih institucija.
Goran Talić ne bi postao manje zaslužan da je Institut nastavio da nosi ime Miroslava Zotovića. Njegov rad, rezultati i uticaj ne zavise od natpisa na zgradi. Jednako tako, ni Zotovićevo istorijsko mjesto ne može biti izbrisano iz sjećanja samo zato što je ustanova dobila novo ime. Ipak, naziv institucije nije nevažan: on je dio njenog identiteta, načina na koji se predstavlja javnosti i veze koju gradi sa generacijama pacijenata i zaposlenih.
Zato bi možda najprimjerenije bilo razmotriti model u kojem bi se ime Gorana Talića trajno povezalo sa nekim od ključnih razvojnih rezultata njegovog rada, dok bi se istorijski naziv Instituta sačuvao. Takvo rješenje ne bi umanjilo značaj njegovog doprinosa, već bi pokazalo da društvo ima dovoljno poštovanja i širine da sačuva više od jednog nasljeđa.
Odluke koje nadžive trenutak
Smrt čovjeka koji je više od dvije decenije vodio važnu zdravstvenu ustanovu prirodno izaziva potrebu da mu se oda počast. U takvim trenucima emocije, zahvalnost i osjećaj gubitka mogu biti snažni, a namjera da se djelo preminulog sačuva od zaborava potpuno razumljiva.
Ali upravo zato odluke koje se donose u takvim okolnostima zahtijevaju dodatnu mjeru promišljenosti. One ne bi trebalo da budu samo izraz trenutka, nego rezultat procjene onoga što će predstavljati za ustanovu i društvo za deset, pedeset ili sto godina.
Ako je cilj da Goran Talić ostane upamćen kao čovjek koji je unaprijedio zdravstvenu zaštitu, onda je važno pronaći način da njegovo nasljeđe bude trajno i vidljivo. Ako je cilj da se sačuva tradicija rehabilitacione medicine na ovim prostorima, onda je jednako važno da istorijska uloga Miroslava Zotovića ne bude potisnuta iz javnog prostora.
Možda pravo pitanje, stoga, nije da li Institut treba da nosi ime Gorana Talića ili Miroslava Zotovića. Pravo pitanje je zašto bi se, u čast jednog velikog ljekara, moralo odustati od imena drugog.
Goran Talić zaslužuje poštovanje zbog onoga što je uradio. Miroslav Zotović zaslužuje poštovanje zbog onoga što je utemeljio. A institucija koja baštini njihovu struku trebalo bi da bude dovoljno velika da sačuva i jedno i drugo.
Jer društvo koje zna da cijeni svoje savremenike, ali pritom ne zaboravlja svoje utemeljivače, pokazuje da razumije jednu važnu stvar: istorija nije prepreka napretku. Ona je temelj na kojem napredak počiva.
