Miroslav Subašić, osnivač je Udruženja građana “Mozaik prijateljstva” u sklopu kojeg djeluje i Javna kuhinja “Obrok ljubavi”. Za Euronews BiH govorio je o svojoj životnoj misiji, kako i na koji način pomaže onima kojima je pomoć najpotrebnija, onima kojima su i institucije zatvorile vrata.
Povratak otpisanih
On ima, kaže, onu školu teško stečenu, životnu. Upravo je ovo Udruženje, Miroslava vratilo u život, onda kada su mu sva vrata bila zatvorena i povjerenje okoline izgubljeno, kada je svoj život gradio iz ispočetka. Zato je danas, ističe, njegov život “Mozaik prijateljstva”.
“Mozaik prijateljstva meni znači mnogo jer u onom vremenu kada sam došao pameti bilo je dobro što je nastalo ovo udruženje. Ideja nastanka ‘Mozaika’ najviše je pomogla meni, pitate se zašto? Zato što sam ja, po prvi put, mogao da učim, da služim drugim ljudima i da ih razumijem. S druge strane i da se sjetim svog odrastanja, siromaštva i borbe u životu. Kada pogledate naše javno kupatilo, ono me asocira ne period kada sam se molio Bogu da imam bilo gdje da se okupam,” počeo je svoju priču Subašić.
Na svojim leđima ‘Mozaik’ kaže, nosi svoju borbu, kako bi bio slobodan.
“Koliko god da je ‘Mozaik’ donio dobra drugim ljudima, on je ustvari najviše dobra donio meni zato što mi je potpomogao da skinem masku i budem običan čovjek i uživam u svom poslu. Primati pomoć a onda dobiti čast da tu pomoć vi dijelite drugim ljudima, mislim da nema veće sreće,” rekao je Subašić.
Armija humanih ljudi
Ističe kako njegovo ime često izjednačavaju sa “Mozaikom prijateljstva”, ali napominje kako to nije tačno jer iza humanog rada stoji armija dobrih ljudi koji čine čitavu tu priču.
“Priča o bosonogom dječaku” je knjiga o njegovom životu, teškom, punom izazova, iskušenja i prepreka. Od ruba egzistencije, pokušaja suicida pa sve do vjere u Boga, koja mu je, kako s ponosom ističe, pružiila šansu za novim, boljim životom.
Foto: Euronews.ba
Od dječaka sa ulice do autobiografije
Nikada, kaže, nije mogao ni sanjati, da će kao dječak sa završenom osnovnom školom napisati knjigu. Nije ni krio da je u mladosti bio dijete ulice, izložen brojnim porocima. Danas iz ove životne prerspketive, kaže, nije bilo lako izvući se iz kandži takvog života.
“Iz te moje generacije koja je izrodila velike ljude, ja sam možda i jedini koji je napisao knjigu. Da nije bilo nastavnica Sidonije Balvan i Milice Reljić ja ne bih završio ni osnovnu školu, jer je neko pokazao empatiju na taj način da je djetetu poput mene pomogao da naučim da računam i pišem” kazao je Subašić.
Život ga nije mazio, uspomene su brojne ali, kako kaže, teške. U njega, niko nije polagao nade.
“Izaći iz tog svijeta, nije bilo ni malo lako. Da ću ja čitati knjige, napisati knjigu ili baviti se humanitarnim radom, u mom naselju Rosulje, tada, niko ne bi povjerovao. Prije bi povjerovali da se drvo može okrenuti naopačke. Srećan sam i uvijek kažem, hvala dragom Bogu za tu životnu promjenu jer danas donosi mnogo dobra. A to gledam iz ove prespektive, Javna kuhinja ‘Obrok ljubavi’ ne dijeli ljude, u njoj ne možete dobiti prioritet, možete ga samo dobiti ako imate potrebu ali po nacionalnom, vjerskom ili političkom uvjerenju nikada,” kategoričan je Subašić.
“Čovjeka ne čini odijelo, već njegovo srce”
Ne gleda on kaže, zakone i pravila jer i njih može da napiše neko ko ne shvata u kakvom vremenu živimo.
“Ponosan sam na ‘Mozaik’ zato što smo mi tu da pokušamo da služimo, služimo narodu. Iz tog razloga, vratiti se u život je velika stvar. I dan danas se sjećam, kako nas mama odvede negdje da dobijemo hranu. Sjećam se kako sam i vid izgubio. Mi nismo imali televizor već stanemo ispred tuđeg ekrana dok ja slušam kako oni jedu, to neću nikada zaboraviti. Zato kažem da čovjeka ne čini odijelo već njegovo srce,” ističe ovaj humanitirac.
Priča o “Mozaiku prijatljstva” i njegovom životu je isprepletena i ne može se posmatrati odvojeno. Njegov cilj je, kaže, da mlađim generacijama prenese poruku da život sklon porocima nosi velike opasnosti.
“Školarina za takav život je jako skupa ali i opasna,” poručio je on.
Foto: Facebook/Mozaik prijateljstva
Humanost veliki izazov
Na vrata Javne kuhinje “Obrok ljubavi” redovno kuca 800 korisnika, koliko se dnevno i pripremi oboroka, dok je taj broj znatno veći tokom vikenda, pa doseže i do 1.200 obroka.
“Oko 1.900 ljudi na različite načine traži našu pomoć. Od jedne kuhinje u kojoj se pripremalo 30 obroka, danas je to 800 obroka. Ova kuhinja je više od dobrog ali služiti drugim ljudima, nije lako. Meni kada neko kaže da je humanost laka, taj čovjek nije humanista,” smatra Subašić.
“Ljudi traže hljeb više”
Biti human u današnje vrijeme je, prema njegovom mišljenju, jako veliki izazov ali i odgovornost. Cijene životnih namirnica koje divljaju sa minimlanom penzijom uz troškove komunalnih usluga i još lijekova, građane šalju pred vrata “Obroka ljubavi”, jer tamo dobijaju sigurne i tople obroke.
“Kao društvo imamo sreće što svi narodi na ovim prostorima još uvijek u sebi imaju dostojanstva. Kada to ne bismo imali, bila bi katastrofala situacija jer i ovako je situacija teška. Ljudi traže hljeb više,” ocijenio je.
Na pitanje ko su sve korisinici ove javne kuhije, pojašnjava da tu dolaze razni profili ljudi, pa čak i one porodice koje su doslovno, kako navodi, “propale preko noći”, usljed podizanja kredita ili drugih problema. Tokom perioda pandemije Covida-19, korisnici su bili čak i magistri.
“Jedan čovjek mi je došao i rekao da on i njegova žena koji su magistri nemaju šta da jedu jer su vanredni profesori. I to je veličina ‘Mozaika’ koji preduhitri društvo i pomaže ljudima,” kazao je Subašić.
“Mozaik prijateljstva” ljudima vraća dostojanstvo
Ipak, najviše je ponosan na organizaciju svečanih ručkova koji se najčešće pripremaju povodom međunarodnih i vjerskih praznika, pa se u prostorijama “Obroka ljubavi” obilježava i pravoslavni i katolički Božić kao i Bajram, Dan žena kao i Srpska nova godina.
“Mi ovdje služimo hranu u dubokim i plitkim tanjirima, takvu uslugu dobijamo kada odemo i platimo jedan ručak. Ovdje ljudi ne plaćaju ručak ali im mi pokazujemo da oni vrijede, da svima kažemo da oni vrijede i da za svakoga od nas ima nade. Vraćamo im dostojanstvo,” poručio je Subašić.
Za kraj kaže kada ne bi bilo humanosti i solidarnosti, ne bi bilo ni “Mozaika prijateljstva”.