Cvjetajmo jer…
Proljeće je, kažu, vrijeme buđenja. Priroda se budi iz zimskog sna, ptičice cvrkuću, a Banjaluka… pa, Banjaluka se budi uz zvukove čekića i miksera s gradilišta, što je otprilike naša verzija proljetne simfonije Pet Ilijada kvadrat.
Vazduh miriše na svježi beton, a sunce, ono malo što ga probije kroz smog, miluje naša umorna lica.
I taman kad pomislimo da će nas ovo proljeće malo pomilovati, sjetimo se da živimo pod blagodatima što međunarodnih, što šmitonosnih sankcija, da smo najnerazvijenija ekonomija, prva zemlja po korupciji, zemlja sa najskupljom hranom na kontinentu. A, mračim. Sorry.
Eno, uz put one prve procvjetale forzicije, žute kao žuto upozorenje da nam računi za struju opet dolaze, a ovaj mjesec penzija kasni. Da li je to kuhanje žabe, ili. Opet mračim.
I dok se divimo tom prizoru, ne mogu a da se ne pitam da li su i one pod nekim sankcijama, pa cvjetaju onako… suzdržano. Možda im je zabranjeno da budu previše žute, da ne bi asocirale na nešto veselo i nesankcionisano.
Naši lokalni mudraci trude se da nam objasne kako su te sankcije zapravo prilika. Prilika da postanemo… pa, valjda stručnjaci za preživljavanje. Učimo se kako da krpimo stare čarape, kako da uzgajamo paradajz na balkonu (ako imamo balkon i ako nismo pod sankcijama za balkone), i kako se moramo sjetiti onih davnih vremena kada je u prodavnicama bilo samo osnovno, a sada imamo sve.
I dok šetamo pored Vrbasa, koji uporno teče, ne mareći za sve te političke zavrzlame, ekonomske sunovrate, pomislimo kako je priroda ipak najpametnija. Ona cvjeta i raste bez obzira na sve ljudske gluposti. Možda bismo se trebali ugledati na nju. Da i mi procvjetamo, onako banjalučki, inatno i pomalo na svoju ruku, i usprkos svim glupostima oko nas.
Druge nam i nema.
Dobro jutro
Pozdravlja vas Banjalučki