Ah, kako je divno biti stanovnik 21.vijeka, te prekretnice ljudske civilizacije! Svako jutro nas dočeka simfonija mira i blagostanja. Budimo se uz pjev ptica i vijesti o globalnom bratstvu i miru.
Čini se da je naša evolucija, taj slavni uspon od pećinskog čovjeka -do korisnika pametnih telefona, nekako preskočio lekciju o tome kako ne bacati kamenje (ili u našem slučaju sofisticirane projektile) jedni na druge. Jer, zašto bismo se trudili s dosadnim dijalogom i kompromisima, kad imamo toliko sjajnih načina da jedni drugima dokažemo tko je u pravu – eksplozivom, naravno!
Posebno fascinira ta naša sposobnost da iznova izmišljamo toplu vodu besmislenih sukoba. Taman kad pomislimo da smo iscrpili sve glupe razloge za ratovanje, pojavi se neki novi, svježiji i, naravno, potpuno opravdan. Jer, znate, “naša istina” je uvijek važnija od tuđih života. To je valjda ta napredna logika 21.vijeka.
A da ne zaboravimo ni stare, dobre klasike! Fašizam, taj romantični relikt prošlosti, uvijek je tu negdje iza ćoška, spreman da ponovno zamahne svojim ružnim licem i podsjeti nas kako je ljude lako strpati u ladice i mrziti ih na temelju potpuno proizvoljnih karakteristika. Jer, zašto bismo slavili različitost kad je puno lakše stvoriti “čistu” nacije ili ideologiju? Tako praktično!
I onda, kao šlag na kraju te naše civilizacijske torte, imamo atomske bombe. Ah, za predivno dostignuće znanosti! Ništa ne govori “mir u svijetu” kao hiljade nuklearnih bojevih glava spremnih da u trenu pretvore našu planetu u radioaktivnu pustinju. Imamo ogromni, blještavi “gumb za uništenje” i svi se samo nonšalantno pravimo da ga nitko neće pritisnuti. Kakvo povjerenje u ljudski razum.
I ljepota je, ujutru kad otvorimo oči, umjesto da otvorimo prozor i vidimo kakvi je vrijeme otvorimo neki portal ili jutarnji program da vidimo koji je rat počeo, da li je i ko ispalio atomsku bombu i zbog čega danas trebamo nekoga da mrzimo.
I dok ispijamo našu jutarnju kavu i listamo vijesti o najnovijem žarištu sukoba, možemo samo s ponosom zaključiti: da, mi smo uistinu vrhunac civilizacije. Uspjeli smo stvoriti svijet u kojem je besmisleni rat sa stotinama hiljada mrtvih, postao toliko normalan da nas gotovo više i ne iznenađuje. Kakav trijumf ljudskog duha!
I, da, ovaj dim koji vidite na slici gore nije dim koji kaže da je izabran papa. Nada ostaje da ovaj dim nećemo vidjeti uživo. Nada umire posljednja. Tik poslije tog dima.
Dobro jutro.
Pozdravlja vas Banjalučki