Sjećate li se kad su nam političari neprestano bubnjali po ušima? Znate, ono vrijeme kad su iz svake paštete iskakali s obećanjima, vizijama, i mantrama koje su nas, eto, trebale odvesti u bolju budućnost, a mi slušali i svađali se zbog njihovih riječi i poruka?
Da, dobro ste shvatili – govorimo o mitskom vremenu kada su njihove riječi imale bar nekakvu rezonancu, makar i onu lažnu, poput eha u praznoj dvorani. E pa, čini se da je toj eri došao kraj. Ne, nisu nestali fizički (nažalost, neki su i dalje tu, zauzimajući prostor, ko je rekao zagađujući? ), ali njihovi glasovi… tišina. A s njima i poruke, obećanja, pa čak i glasovi onih koji su ih nekada slijepo pratili.
Poput nekog nevidljivog prekidača, izgleda da je kolektivna “politička buka” ugašena. Nema više onih gromoglasnih izjava o prosperitetu, borbi protiv korupcije (ironično, zar ne?), ili neizmjernoj ljubavi prema narodu. Nema više ni onih srceparajućih fotografija s bakicama , ili obećanja o zlatnim brdima koja će se sama stvoriti ako samo zaokružimo pravo ime. Gdje su nestali ti silni populistički performansi?
Razlog je, dragi moji, prilično jednostavan i prozaičan. Ljudima je dosadilo. Previše smo puta čuli istu ploču, previše puta nasjeli na iste trikove. Dok su političari vješto plesali prljavi tango s vlastitim interesima, mašući nam pred očima nekakvim apstraktnim “opštim dobrom”, život je tekao dalje. Ali, ne, ne zahvaljujući njima.
Zapravo, dok su oni “radili” (čitaj: sjedili po sastancima, smišljali floskule i punili džepove), naučnici su tiho, u svojim laboratorijama, pronalazili lijekove i rješenja za stvarne probleme. Ljekari su spašavali živote, bez obzira na to koja stranka je na vlasti. Profesori su, unatoč mizernim platama, pokušavali unijeti znanje u glave mladih generacija, boreći se protiv opšte apatije i “lako ćemo” mentaliteta. Zidari su, znojni i prašnjavi, gradili stvarne objekte, a ne kule u vazduhu. Narod je, pak, svakodnevno ustajao, radio, plaćao poreze, i pokušavao sastaviti kraj s krajem, ne čekajući milostinju od onih koji se kunu u njega.
I u toj silnoj realnosti, gdje su pravi ljudi radili stvaran posao, političke floskule su se jednostavno utopile i otopile. Njihove poruke su postale jednako relevantne kao upute za sastavljanje Ikeinog ormara bez slika – zbunjujuće, zamorne i na kraju potpuno beskorisne. Njihovi glasovi, nekad tako prodorni, sada zvuče kao šapat u pustinji, jer ih niko više ne sluša. Eter je čist, napokon. Nema više buke, nema više praznih obećanja koja odjekuju poput jeke.
Možda je ovo trenutak za slavlje. Trenutak kad shvatamo da, uprkos njihovim naporima da nam zamagle pogled, mi zapravo vidimo. Vidimo da su djela važnija od riječi, zvale se te riječi čak i djela, da je stvaran rad vredniji od populističkog plesa. I da je tišina, ponekad, najglasnija poruka.
A što se tiče njih, neka se slobodno i dalje svađaju oko podjele plijena u svojim tihim odajama. Ionako ih više niko ne čuje. Slušamo one koji zaista nešto rade. I, ruku na srce, mnogo su zanimljiviji.
I, eto im njihovi kvadrati, bazeni, uspomene s Maldiva, napumpane usne ljubavnica i opasni crni džipovi, čačkalica u ustima poslije janjetine na potpis, djeca na fakultetima po najboljim evropskim destinacijama, eto im i status nedodirljivih, eto im sve. Čak neka ništa ni ne vraćaju, nek im ostane.
Da li ste znali da jedan krpelj za svoj životni vijek promijeni 20 domaćina, kojima sisa krv.
Zvuči super, zar ne, u odnosu na njihov samo jedan mandat.
Došlo je vrijeme da se ogromnoj većini njih pošalje razglednica- ZBOGOM ŽOHARI.
Dobro jutro.
Pozdravlja vas Banjalučki.