📅 24. juli – Dan koji nam je promijenio sve.
Danas su tačno dvije godine otkako je život mog Sergeja stao na trenutak… a moj svijet se prelomio na prije i poslije.
📸 Na fotografijama koje danas dijelim s vama, vidjećete mog Sergeja onakvog kakav je bio prije nesreće – pun života, energije, ideja i planova. Dječaka koji se smijao srcem, koji je volio ljude, zivotinje, muziku, tehnologiju… koji je volio život.
Njegova radoznalost nije imala granice, a osmijeh je imao moć da uljepša i najtmurniji dan.
Ali dvije godine nakon tog kobnog dana, živim neku sasvim drugu stvarnost. Bez njegovog glasa. Bez njegovih pokreta. Bez njegovih nestašluka. Bez njegovog pogleda koji mi je govorio više nego hiljadu riječi.
Za ove dvije godine sam naučila kako izgleda borba bez predaha, kako izgleda kad majčino srce puca po šavovima – ali ne odustaje.
Naučila sam kako izgleda voljeti dijete toliko snažno da ta ljubav postane tvoja pokretačka sila, čak i kada ti ponestane snage.
Naučila sam kako izgleda nositi osmijeh za njega, iako ti duša vrišti.
🕊 Sergej nije nestao. On je tu – u svakom pogledu, u svakom mom dahu, u svakoj molitvi.
Ali nedostaje mi… nedostaje mi njegov glas, njegov zagrljaj, njegova pitanja, njegove ideje, njegova energija. Nedostaje mi on – baš onakav kakav je bio.
Za mene ove dvije godine nisu samo bolne godišnjice.
To su dvije godine svakodnevne borbe.
Dvije godine pokušaja da nadomjestim ono što je nezamjenjivo.
Dvije godine u kojima nisam prestala vjerovati u čudo.
Dvije godine u kojima sam samo željela jedno: da mi se moje dijete vrati.
📷 Kad gledate ove slike, nemojte gledati samo osmijeh. Osjetite život u njegovim očima. I onda, ako možete, bar na tren, pokušajte zamisliti kako je to – kada vam sve to preko noći bude oduzeto.
Zato danas ne tražim ništa osim da mislite na njega. Da ga ne zaboravite. Da vjerujete s nama.
Jer Sergej je i dalje tu. I bori se. I čeka svoj povratak.
❤️ A ja… ja sam tu da ga volim, čuvam, i nikada ne pustim.