Kruna njenog rada, truda i upornosti je diploma Pravnog fakulteta u ruci, koju je čekala godinu dana, a uručena joj je baš na dan kada pada i veliki jubilej ove visokoobrazovne ustanove, koja je proslavila 50. godišnjicu rada i postojanja.
“Zbog ove diplome u ruci i neopisive sreće koju osjećam, isplatila se svaka trema pred ispite, kao i mnogobrojni sati koje sam sa srećom i zadovoljstvom provela učeći gradivo”, kaže Tošićeva.
Napominje da je ideja da završi fakultet uvijek bila u njenim mislima.
“Nakon završene srednje Medicinske škole u Banjaluci zaposlila sam se u Domu zdravlja u Prnjavoru, gdje sam i provela radni vijek. Ovo nije prvi fakultet koji sam upisala, jer sam nakon dvije godine rada kao medicinska sestra odlučila da upišem Medicinski fakultet u Banjaluci, došla do druge godine, ali sam je morala obnoviti, pa sam se vratila kući. U to vrijeme roditelji su bili stroži i obnavljanje godine doživljavano je kao veliki neuspjeh. Na meni je bilo da odlučim šta dalje i ja sam se ponovo vratila poslu medicinske sestre. U međuvremenu sam se i udala, dobila dvije kćerke, ali sam osjećala potajnu želju da ipak završim fakultet”, priča Tošićeva.
Nesrećna ratna dešavanja stavila tačku na razmišljanje
“Nesreća nikada ne dolazi sama, pa sam, nažalost, ostala bez Dušana, mog supruga, koji je preminuo 2006. godine, i tada sam osjetila svu tegobu života samohrane majke. Kćerke su mi uvijek bile na prvom mjestu, a, srećom, starija je krenula očevim stopama i sada je profesorica matematike i informatike, a mlađa je novinarka. To je moj najveći životni uspjeh i kada su one završile fakultete, sticajem okolnosti zbog radnog mjesta na kome sam bila, morala sam upisati još jednu srednju školu, pa sam stekla i zvanje fizioterapeutskog tehničara”, objašnjava Tošićeva za “Nezavisne novine”.
Uz osmijeh ističe da je druga srednja škola kod nje izazvala samo još veću želju za učenjem, pa je krišom, ne govoreći nikome, pa ni kćerkama, otišla do Pravnog fakulteta u Banjaluci i u studentskoj službi se raspitala o prijemnom ispitu za redovne studije, pišu Nezavisne.
“Pitala sam ih da li postoji starosna granica za upis na fakultet, iako sam bila sigurna da ne postoji. Predala sam dokumente i imala jednu sedmicu da spremim prijemni ispit. Pokušala sam da uđem na budžet jer nisam imala finansijskih sredstava da plaćam vanredne studije. Moja želja se ostvarila i postala sam redovan student na budžetu. Sve slobodne dane godišnjeg odmora koristila sam za odlazak na predavanja, na koja sam stizala kad god sam mogla, a često i nakon posla”, rekla je Tošićeva.
Dodaje da nije bilo bez napora, jer je morala prelaziti udaljenost od 70 kilometara u jednom pravcu, od Gornjih Smrtića do Banjaluke.
“Na moju sreću, uspjela sam da dajem godinu za godinom, ostala na budžetu, ali sam obnavljala apsolventski staž. Imala sam lijepu saradnju sa mojim mladim kolegama, koji su mi uvijek izlazili u susret kada nisam stizala na predavanja, a i profesori su imali maksimalno razumijevanje za moju situaciju. Moram da spomenem neke od njih, a to su Zdravka Milović, Danijela Pećanac, Jana Lončar, Marko Romić, Igor Mirjanić, Sergej Jovanović, ali i mnogi drugi iz ove moje sjajne generacije na koju sam ponosna”, priča Tošićeva.
Međutim, kako ističe, najveća podrška na njenom akademskom putu bile su njene kćerke, Petra i Jovana, koje su joj pomagale i moralno i materijalno.
“Kćerke su mi bile vjetar u leđa, a sigurna sam da bi bio i Dušan, da je ovdje sa nama, jer je i on volio da uči, ali i da prenosi znanje na druge, kao nastavnik matematike i fizike. Uvijek bih razmišljala pred ispit šta bi mi on rekao, kako bi me savjetovao, jer svi ispiti bili su izazovni sami po sebi, a na višim godinama bili su teži i teži. Moram priznati da sam pomislila da imam šansu da završim ovaj fakultet kada sam očistila prvu godinu, položivši rimsko pravo kod profesora Nikole Mojovića. Na drugoj godini veliki izazov bilo je krivično pravo kod profesorice Ivanke Marković, a kada sam taj ispit položila, dala sam uslov za treću godinu. Iz treće u četvrtu godinu prenijela sam samo jedan ispit, ali, nažalost, u prvom semestru četvrte godine oboljela sam od korone i tada sam pomislila da neću ni preživjeti, a kamoli završiti fakultet. To je bio težak period za sve, ali sam pobijedila i bolest, nakon čega mi je ostalo 11 predmeta. Posljednji je bio veliki pravni sistemi kod profesora Igora Milinkovića, koji sam položila u februaru prošle godine”, kaže Tošićeva.
Dodaje da su je mnogi pitali zašto je odlučila da se u zrelim godinama upiše na fakultet, kao i kakvu korist ima od studiranja.
“Moj odgovor je uvijek bio da volim da učim, a znanje je jedino bogatstvo koje se ne može otuđiti. Zato poručujem svima da vjeruju u sebe i svoje mogućnosti, nikada ne odustajte od cilja, ma koliko bilo teško”, zaključila je Tošićeva.
Izvor: Nezavisne