Sanda je, kako kaže, prije izdavanja knjige Život ide dalje pisala stručnu literaturu, udžbenike, poglavlja u udžbenicima, monografije, i to je bilo namijenjeno studentima i specijalizantima. Nikad prije nije pisala nešto što bi bilo namijenjeno širokoj čitalačkoj publici.
Kako je nastala knjiga koja liječi dušu?
Govoreći o tome koliko je bilo izazovno staviti svoju ispovijest na papir, Sanda ističe da je u početku bila malo zabrinuta kako će sve to teći.
– Ideja da napišem ovu knjigu nije potekla od mene, već od Dubravke Vujanović iz Vukotić medija. Razgovarajući o gubicima, dala mi je ideju da napišem knjigu. Ja sam u početku bila malo zabrinuta, s obzirom na to da je ta knjiga trebala biti namijenjena ljudima koji nemaju neko prethodno psihološko i psihijatrijsko obrazovanje. Trebalo je da nađem balans između psihološke i psihijatrijske teorije gubitka, koji sa sobom povlači tugovanje i tok tuge sa njegovim fazama, i da to sve nekako upletem sa vlastitim iskustvom – mojim životnim, ali i iskustvom pacijenata iz moje ordinacije – kazala je Rašković, pa nam objasnila koliko je stavljanje emocija na papir za nju samu bilo ljekovito.
Pisanje kao terapija: Suze, bol i iscjeljenje
– Sigurno da je to pisanje bilo povezano s pređenim teškoćama, ponovnim proživljavanjem mnogih bolnih momenata iz mog života. Dok sam pisala knjigu, naročito dio koji je vezan za smrt moga sina Jovana, često sam plakala. Međutim, to pisanje predstavljalo je neku vrstu katarze, kao neko pročišćenje. Mi psihijatri savjetujemo našim pacijentima da, kada imaju neku bol ili tegobu, o tome pišu, da to stave na papir. Tako je i moje pisanje bilo, u neku ruku, ljekovito – kazala je Sanda.
Knjiga u kojoj se ljudi prepoznaju
Njeno pisanje u ovoj knjizi je toplo i tečno, lako dopire do srca. Vodi nas kroz bol, ali nas istovremeno nježno izvodi na svjetlost, donoseći utjehu i važne životne pouke. Čitaoci kroz njene riječi osjećaju razumijevanje, prepoznaju vlastitu tugu i emocije koje su možda skrivali u sebi. Knjiga ih vodi prirodno i nenametljivo – baš onako kako i sam život teče.
Govoreći o tome koliko knjiga zapravo dotiče čitaoce, Rašković kaže da se ljudi u njoj prepoznaju i pronalaze vlastita osjećanja o kojima ćute.
– Prije neki dan, kada sam se vraćala s pijace, zaustavila me jedna žena u pedesetim godinama. Ja je ne poznajem. Rekla mi je da je pročitala moju knjigu, da joj je umrla majka prije nekoliko mjeseci i da joj je ta knjiga bila ljekovita. U rečenicama koje sam ispisivala, u načinu na koji sam govorila o smrti majke, prepoznala je i svoja vlastita osjećanja koja nikome nije mogla da kaže, ali sada, kada ih je pročitala, osjeća olakšanje. I neke moje prijateljice, koje su izgubile muževe, pa nisu htjele da se oslobode njihovih stvari, odjeće, obuće – negdje u nekoj ideji da bi se oni na taj način mogli vratiti – kroz knjigu su pronašle potvrdu da nisu postupale kao ludaci, već da je to sve dio procesa tugovanja – objasnila je Rašković.
Višak ljubavi: Snaga porodice i emocija
Sandini bližnji, kao i ona sama, bili su ljudi puni ljubavi i nježnosti. Već kao mala djevojčica naučila je koliko je bitno i zdravo iskazivati svoje emocije – bile one prijatne ili neprijatne – i tom znanju je, kako kaže, jako zahvalna, naročito na višku ljubavi kojem je svjedočila.
– Osobina bližnjih na kojoj sam zahvalna jeste višak ljubavi. Tome sam svjedočila i kod oca i kod majke. Moja mama bila je stroga žena, ali je bila vrlo posvećena iskazivanju ljubavi. Moj otac se prema meni ponašao tipično kao otac prema kćerki jedinici, i on me okruživao ogromnom ljubavlju. Taj višak ljubavi, to iskazivanje emocija – mi smo u našoj porodici mogli da iskažemo i tugu, i slabost, i ljutnju. Živjela sam osjećanje ljubavi i podrške, ali ne u smislu držanja pod staklenim zvonom, već istinske podrške u trenucima kada nam je to bilo potrebno – kazala nam je Sanda, te ispričala jednu anegdotu koja potvrđuje sve ovo i koja je za nju bila edukacija na djelu.
Lekcija iz života: Otac, ispit i zagrebačko groblje
– Izlazila sam na svoj prvi ispit na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i, kao svi dobri i odgovorni đaci, imala sam jaku tremu. Moj otac je tada došao u Zagreb i odveo me prije ispita da prošetamo po zagrebačkom groblju Mirogoj. Tamo mi je pokazao u arkadama spomenike jevrejskih porodica, gdje se vidi da je neko umro 1938, 1939. ili 1941. godine – i onda poslije toga praznina. Time mi je pokazao da u životu postoje mnogo ozbiljnije stvari od stresa zbog ispita ili nekih trivijalnih problema. To je za mene bilo ljekovito i edukacija na djelu – prisjetila se Sanda, napominjući koliko je važno voditi se optimizmom i ne dozvoliti strahu da preuzme primat.
S obzirom na to da živimo u vremenu kada nas stalno „bombarduju“ savjetima o izolaciji na putu ka ostvarivanju svojih želja i kako instant „uhvatiti“ sreću, Sandu smo pitali koliko je važno da je čovjek okružen ljudima koje voli i koliko je to vrijeme ljekovito i esencijalno za njega.
Ljubav prema ljudima: Radost u služenju bližnjima
– Vaspitana sam sasvim drugačije i nekako u svojoj okolini želim da proširim tu kulturu – a to je radost u služenju onima koje volim, svojim bližnjima. Imam radost u tome da činim nešto za njih. To ne shvatam kao ropstvo, već kao privilegiju i zadovoljstvo. Naravno, nekada se čovjek umori i malo požali, ali suština je u toj radosti. Po meni je vrlo pogrešno ono egocentrično razmišljanje – „samo za mene, moram biti srećna po svaku cijenu, baš me briga za sve ostale“. Jer čovjek je biće u odnosima, i ako nemamo taj odnos sa bližnjima, sa porodicom, sa prijateljima – koji su kruna našeg života – možemo sebi ugađati koliko god hoćemo, ali ćemo ostati sami i otuđeni – ispričala je Rašković, pa nam otkrila šta je posebno vezuje za Banjaluku.
Banjaluka – grad koji nosim u srcu
– Banjaluka je topao grad, ušuškan. Dopao mi se od prvog trenutka kada sam dolazila. Bilo je to na početku mog studiranja. Otac je išao na seminar da održi predavanje, a ja sam ga pratila jer sam željela da vidim Banjaluku i da ga čujem. Svakako, ono što me jako lično veže za taj grad jeste ulica Jovana Raškovića, koja vodi do Kliničkog centra – poručila je Sanda za kraj predivnog razgovora.
Promocija knjige „Život ide dalje“ autora Sande Rašković Ivić biće održana u maloj sali Kulturnog centra Gradiška u ponedjeljak, 17. marta u 18 časova, a u Banjaluci u kući Milanovića, 18. marta u 18 časova.
O knjizi će govoriti Manojlo Manjo Vukotić iz izdavačke kuće Vukotić Media, profesorica Radana Vila Stanišljević i autor, a u Banjaluci će se pridružiti Duško Pevulja.
Ulaz je slobodan.
Izvor: novostiplus.org