Ovo govori akademski banjalučki slikar Renato Rakić, s kojim smo razgovarali o njegovoj izložbi Iskra. Rakić nam je otkrio kako je izložba dobila naziv te kakve su impresije Banjalučana o slikama punim boja, života i emocija koje pričaju same za sebe. Inspirisani njegovim stvaranjem, saznali smo šta je za njega istinska sloboda i šta on smatra ljepotom.
U Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske otvorena je Vaša izložba pod nazivom Iskra. Možete li nam reći nešto više o samoj izložbi i ciklusu slika koje publika ima priliku da vidi?
Svaki ciklus, pa i ovaj, kreira se svjesno, s konceptom koji čini cjelinu. Izložba je nastala uz podršku i posebnu motivaciju nakon perioda vakuuma. Iskra je simboličan naziv za pokretanje procesa, jednu vrstu udaha, svojevrsnu reanimaciju. Svi smo izloženi udarcima, a pored napora za opstanak, u životu kakav jeste nije lako pronaći dodatnu energiju. Ali vjerujem da dugujemo mentorima i osobama koje su nas podržavale – to je važno naglasiti, jer oblikovani smo i znanjem i trudom drugih. Publika ima priliku ne samo vidjeti, već i čuti o samom procesu rada te shvatiti koliko smo, na neki način, u hipnozi i udaljeni od vlastitih unutrašnjih potreba. Vjerujem da će izložba nekima poslužiti kao ogledalo prošlosti, energijom i ritmom koji smo nekada njegovali, ali potisnuli. Ekspresija i apstrahovani sadržaj dio su svih nas, a emocija utiče na tijelo i stanje svijesti.
Zbog čega naziv Iskra?
Priča nikada nije ispričana samo jednim glasom. Iskra je direktan uticaj na mene u trenutku koji je bio izuzetno važan. U meni su pohranjene hiljade slika koje treba materijalizovati i taj točak je zarotiran. Izložba je oblik poštovanja prema ogromnoj podršci i motivaciji koju sam dobio od nekoga ko ima dobre namjere. Iskra je zacijeljen ožiljak, buđenje.
Kakve su dosadašnje impresije posjetilaca o izložbi?
O tome će više reći same fotografije, ali najvažnije je to što izložba pokazuje da umjetnost ima publiku i da, ukoliko istrajavate, dobijate podršku. Posjeta je bila iznenađujuće velika – gosti su dolazili iz Beograda, Zagreba, Austrije i mnogih gradova Bosne i Hercegovine. Razne profesije, različite generacije, a sve ih je povezala ta magična energija. Veliko interesovanje publike pokazuje i nastavak programa nakon otvaranja – vođenja kroz izložbu i radionice koje slijede.
Gledajući neke Vaše slike, imam utisak, možda griješim, da se u apstrakciji nazire žena/djevojka kao biće s milion emocija. Crvena boja dominira – kao energija koja cirkuliše, daje puls, gorivo. Šta ste htjeli da Vaše slike pričaju?
Vjerovatno ste vidjeli Iskru. Čovjek je u neraskidivom lancu – konzument prirode, ali i u njenom vlasništvu. Često mislimo da priroda pripada nama, ali svi ćemo se razgraditi do atoma i taj ritam će se nastaviti. Slike su i opomena na prolaznost, na zapostavljanje sebe i vlastitih unutrašnjih potreba. Izbjegao sam figuraciju. Djeca su najbolji konzumenti i tumači umjetnosti – još nisu ukalupljeni u uspjeh i aplauze profita. Oslanjaju se na osjećaj, ne na znanje.
Ima li u tim slikama opisa ljubavi, strasti prema životu koja nadvladava strah prisutan u svima nama?
Strahovi se uče – vrlo malo ih je urođeno. Važno je prevazići ih jer utiču na naš kod, a stres na zdravlje. Povezao bih to sa strašću – uživati u bojama, vjetru, kiši, trenutku, jer budućnost je apstraktna. Uradite nešto za sebe, radujte se – tako nećete stariti. Pjevajte, plešite, grlite, volite. Ljubav je često prikazana kao slabost, ali ona donosi sreću, istinu i snagu duha. Mnogi nose maske i nemaju snage za ogledalo. Nedostaje nam težnja ka spoznaji istine.
Šta je za Vas ljubav u svijetu gdje vladaju materijalna pravila, gdje dominira “Instagram prikaz” stvarnosti?
Savremeni čovjek programirano se udaljava od sebe. Prihvatanjem sebe prihvatićemo i druge. Svaka ekstenzija je potreba za prihvatanjem – ali od koga i čega? Ubuntu koncept – proći zajedno kroz cilj – zdravija je ideja. Ocjena je nagrada za pokornog i poslušnog, ne za najpametnijeg. Svijet su gradili znatiželjni pojedinci, kojih je danas sve manje. Nekada smo svi ispitivali granice, imali gips na ruci, ali nismo kasnili, niti živjeli okruženi gordim karakterima. Konzumerizam je ušao u naše domove – ko se odupre, biće spašen. Pitanje je: ukoliko ne bismo mogli vidjeti, koga bismo voljeli? Da nema slike, koju bismo pjesmu slušali? I da li je more plavo kada ga uzmemo u ruke? Kao pedagog imam veliku odgovornost. Ljepota je ono što budi radost.
Šta je za Vas istinska sloboda?
Ne odreći se sebe. Stajati dostojanstveno, makar i sam. Ne plesati u cirkusu.
Vozite Vespu. Kako je to počelo? Gdje ste sve putovali i gdje biste voljeli otići?
Prva posjeta Italiji 1995. godine – upoznavanje sa istorijom i dizajnom. Prosta funkcionalnost, ogoljenost od ega i buke. Dvadeset godina sam na Jadranu na istom modelu. U jednom danu prelazio sam i do 650 km. Imam ideje, ali tajnu čuvam.
Šta je Vaš moto? Šta Vas pokreće i što pomislite na kraju dana da biste dobili snagu za novo jutro?
Da je svaki dan poklon. Da je zdravlje bogatstvo. Svijest o prolaznosti i zahvalnost za sve što imam. Napuniti godine životom, a ne život godinama. Trošiti vrijeme i biti svoj.
Izvor: novostiplus.org