Smješten je u centralno prihvatilište za djecu i omladinu u Beogradu, gdje je ostao do 1992. godine, kada je vraćen nazad u Bosnu i Hercegovinu.
O njegovom kratkom i neobičnom životu snimljen je i film “Ničije dijete”, režisera Vuka Ršumovića.
Harisovo porijeklo ostalo je misterija. Možda se jednostavno odšetao ka šumi od roditelja, možda su ga mjesecima tražili i nisu uspjeli da ga nađu. Možda je bio ostavljeno dijete, a možda su roditelji imali saobraćajnu nesreću, a on je jedini preživio i izgubio se negdje u gustim šumama. Možda…
Niko ga nije tražio, a nije ni on nikoga tražio. O njegovom životu zna se samo onoliko od kad su ga pronašli pa do dana kada je, kao prilično socijalizovano dijete, četiri godine kasnije napustio beogradsko Centralno prihvatilište za djecu i omladinu.
Odakle je došao i gdje je poslije otišao i danas je misterija. Neki tvrde da su čuli kako je poginuo negdje na ratištu u Bosni. Uglavnom, nikad se više nije javio nikome.
Treba pomenuti da je sama socijalizacija išla jako teško. Nije se bojao ljudi, ali jeste tehnologije. U početku je odbijao kuvanu hranu i jeo je s poda ili iz kante za smeće. Nije imao higijenske navike. Često su ga nalazili u čučećem položaju ispod stola.
Nakon mnogo truda uspio je naučiti govoriti, a kasnije je počeo čitati i pisati. Uprkos svemu, djeca su ga prihvatila i pomagala mu na sve načine.
Vraćen je tamo gdje je i pronađen. Obukli su mu uniformu i poslali ga u šumu. Imao je tada 17 godina i više se nije vratio. Tu je zatvoren krug njegovog života. Kažu da ga je ubio zalutali metak, a ko zna, možda još i danas pleše s vukovima. Dječak kome je vuk bio čovjek, a čovjek vuk.
Izvor: Facebook