Imamo zaista razloga za slavlje! Naš Grad se, eto, pokazao kao istinski filantrop, donoseći revolucionarnu odluku da nas oslobodi omče zvane udžbenici za osnovce. Konačno! Dok se drugi roditelji u državi bore sa julskim i avgustovskim knjižarama, mi mirno ispijamo kafe, znajući da će naš Grad sve to riješiti. Jer, zašto bismo mi, ponosni Banjalučani, opterećivali svoje plećke takvim trivijalnostima?
Dušu na srce, sasvim normalno je da za nešto što je obavezno, a osnovna škola jeste, bude i besplatno. I da se razumijemo, odluka da udžbenike ne kupuju roditelji, nego Grad od naših poreza, i drugih prihoda je zaista u redu.
Ali…ali…
Naša djeca su, uostalom, zaslužila samo najbolje i najnovije, direktno iz štamparije, mirišljavo i netaknuto. Pa i sva djeca, zar ne?
I zaista, kako je samo lijepo vidjeti te pune torbe, te sjajne korice koje “vrište” . Pravi praznik za oči, posebno kad pomislite da su to sve udžbenici koji, naravno, neće vidjeti banjalučkog sunca duže od jedne školske godine. Jer, zamislite samo užasa da naše prefinjene, banjalučke ruke dodiruju knjige koje su koristila neka druga djeca prošle godine. Fuj!
I tu dolazimo do pravog genijalnog poteza naših mudrih glava. Nakon što naša dječica, eto, prelistaju te knjige, možda ponekad i nešto nauče iz njih, dolazi do čina velikodušnosti epskih razmjera. Svi ti udžbenici, sav taj sjaj i papir, uredno se prikupe i pošalju – pazi sad – u druge opštine! Da, dobro ste pročitali. U te tamo neke opštine, gdje djeca valjda nisu dovoljno dobra da im se kupuju novi udžbenici. Tamo gdje su, pretpostavljam, navikli na “polovno” i “rabljeno”, pa im neće smetati poneka žvrljotina ili savijena stranica od naših malih genijalaca.
Jer, budimo realni, ta djeca u drugim gradovima… pa, nisu oni Banjalučani, zar ne? Nisu dovoljno posebni da dobiju miris svježe štampe. Oni su tu da recikliraju naše “otpatke”, naše “viškove”. Prava lekcija iz ekologije i, što je još važnije, iz društvene hijerarhije. Mi smo ti koji dajemo, mi smo ti koji smo iznad. Oni su ti koji primaju, i to ono što nam ne treba. Savršen model solidarnosti, zar ne? Jednosmjerna ulica davanja i uzimanja.
U međuvremenu, naša draga banjalučka djeca – opet nova godina, opet novi udžbenici, opet novi milioni/i za to.
Jer, tradicija je tradicija, a luksuz je luksuz. Nećemo valjda da nam djeca ispadnu “manje vrijedna” od djece iz Prijedora, Gradiške, ili, ne daj Bože, Mrkonjić Grada. Pa šta ako su te knjige prošle godine korištene samo šest mjeseci i izgledaju kao nove? Ne, ne, mi idemo po novom. Jer mi to možemo. I, naravno, jer nam se može.
Zaista, ponekad se zapitam da li je iko u Gradskoj upravi ikada otišao van Banjaluke i vidio da su djeca- djeca. Isto izgledaju, isto se igraju, smiju, uče…Možda bi im bilo korisno da vide kako izgleda život tamo negdje, gdje se udžbenici nasljeđuju od brata na sestru, od komšije na komšiju. Ali ne, to je valjda previše za tražiti. Mi smo u svom mjehuru, mi smo elita, mi smo Banjaluka.
Stoga, sljedeći put kada vidite kamion pun udžbenika kako napušta naš grad, zamislite osmijeh na licima one djece koja će ih dobiti. Osmijeh, naravno, praćen pitanjem: “Jesu li ovi iz Banjaluke stvarno mislili da smo mi manje vrijedni?”
Ali, neka, mi ćemo se i dalje ponositi našim “humanitarnim” potezima. Uostalom, status simbola je važniji od stvarne jednakosti, zar ne? A, izborni rezultat po drugim opštinama je vrijedniji od hrišćanskog postulata- skromnosti i gledanja sviju istim očima.
Dobro jutro.
Pozdravlja vas Banjalučki.