U jednoj zgradi na Grbavici, onoj koja je ostala bez fasade još od ‘92, živjela je žena po imenu Zilha. Ljudi su je zvali „Zilha bez zvona“, jer joj na vratima nije bilo zvonca, samo otisak prsta u limu od silnog kucanja.
Imala je 63 godine, i jednog starog mačka kojeg je zvala „Paša“. Nije imala penziju, ni nikakvu drugu redovnu pomoć, osim onoga što bi zaradila prodajući domaći sapun na pijaci. A sapun je pravila od onoga što joj ljudi ponekad ostave ispred vrata, masnoće, eteričnih ulja, starih ostataka.
Nije prosila. Nikad. Govorila je:
„Ako počnem prosit’, prestat ću živjet’.“
Svaki dan bi ustajala u šest, zakuhavala kavu, mazila Pašu po glavi, pa iz torbe vadila kutije i ostatke sapuna i prebirala ih s pažnjom kao da su dragulji. Zatim bi krenula niz stepenice, polako, jer su joj koljena otkazivala poslušnost.
Na pijaci je imala svoj ćošak, kraj tezge s knjigama. Nije imala dozvolu, ali niko joj nije smetao. Ljudi su je znali, pazili. Jedni bi joj dali marku viška, drugi komad pite, treći stari džemper. Sve je primala s osmijehom i zahvalnošću koja nikad nije zvučala kao dužnost.
Jednog dana, prišla joj je djevojčica od sedam godina, s iskrzanim kaputom i očima većim od svijeta. Gledala je sapune i pitala:
„Teto, imaju li oni miris snijega?“
Zilha se nasmijala.
„Imaju, dušo. Miris snijega, čiste vode, i majčine ruke. Hoćeš jedan?“
Dala joj ga besplatno. Djevojčica je otrčala kao da nosi komad neba.
Te večeri, dok je sjedila u mraku, jer struju je isključila sama da uštedi, neko je zakucao na vrata. Bio je to muškarac u skupom kaputu. Rekao je:
„Vi ste Zilha? Ona što je mojoj kćeri poklonila sapun?“
Zilha klimnu.
„Znate… ja sam poduzetnik. Mislio sam da sam joj sve dao, školu, stan, igračke. A ona nikad nije bila sretnija nego onog dana kad je donijela kući vaš sapun i rekla: ‘Babo, sad znam kako mirišu dobri ljudi.'“
Stavio joj je koverat na sto. Bio je težak. Prepun. Ona ga nije otvorila.
„Gospodine“, rekla je, „ako ste došli da mi kupite srce, ono nije na prodaju. Ako ste došli da mi zahvalite, bujrum, sjedite, ima kave.“
On je sjeo. U mraku. Bez struje. S njom i Pašom.
Pričali su satima. O ratu, o gladi, o sapunima i ljudima. Nije više bio bogat, a ona nije više bila siromašna.
*
Zilha je umrla nekoliko godina kasnije. Na njenom tevhidu, bila je djevojčica, sada već djevojka, s rukom stisnutom oko jednog starog sapuna. Na osmrtnici koju je dala u novinama, nije pisalo ni godina ni titula. Samo:
“Posljednji pozdrav
Zilhi – ženi koja je mirisala na poštenje.“
Nisam siguran ko je autor, ali vrijedilo je ovo prenijeti, a siguran sam i pročitati.
Dobro jutro.
Pozdravlja vas Banjalučki.