Danas razgovaramo sa jednom od najpoznatijih udarnih rupa u gradu, smještenoj na jednoj od prometnijih ulica u Banjaluci.
Gospođo Rupo, kako ste?
Rupa: Iskreno? Izgaženo. Izudarano. Poniženo. Sj***o. Svaki dan me gaze, nabijaju, udaraju gumama kao da sam od gume, a ne od asfalta!
Tvrdite da ste žrtva?
Rupa: Apsolutno! Vozači me konstantno napadaju. Dođu brzinom kao da su na reliju Monte Karlo, pa BAM! Direkt u mene. Niko ne pita kako sam, imam li dubinu, imam li osjećanja, jesam li i ja nečije dijete, nečija rupa.
Ali, mnogi građani kažu da ste vi problem, da im lomite trapove i amortizere.
Rupa: Klasično prebacivanje krivice na žrtvu! Jesam li ja tražila da budem tu? Ne! Nastala sam prirodnim putem – malo kiša, malo mraz, malo više nemar… I evo me. Ja sam proizvod sistema!
Kako izgleda vaš dan?
Rupa: Ujutro me prvo probude autobusi. Onda dolaze taksisti, oni su posebno agresivni, jer su ljuti i sami na sebe. Pa, oni komercijalisti, oni me namjerno gađaju da se osvete gazdama i unište trapove. Najgori su oni što me vide, ali ipak misle “ma mogu ja preko nje”. Ne možeš, prijatelju. Ne možeš.
: Da li ste razmišljali o promjeni lokacije?
Rupa: Jesam, ali nisam pokretna rupa. Ja sam stacionirana. Stabilna osoba, stabilna rupa. Dosljedna. Za razliku od nekih obećanja pred izbore.
Šta biste poručili vozačima?
Rupa: Usporite. Poštujte moje granice. Ako me već morate pregaziti, bar to uradite nježno. I prestanite me kriviti za vaše amortizere – nisam ja pravila put! Nisam ni samu sebe napravila.
Postoji li nešto što vas posebno boli?
Rupa: Kad me samo malo zakrpe. Onako površno, zamažu . To mi je gore nego ništa. To je kao da mi stave flaster na slomljenu nogu.
Vaša poruka nadležnima?
Rupa: Ili me zakrpajte kako treba, ili me ostavite na miru. Već imam više fanova na društvenim mrežama od pozicije i opozicije, nema ko me ne spomene svaki dan.
Hvala vam na iskrenosti.
Rupa: Hvala vama. I pazite kako vozite. Vidimo se, hehehehe – prije ili kasnije.
*tekst je, naravno, satiričnog karaktera