Trava, amfetamini, kokain, MDMA… korak po korak i 20-godišnja sagovornica se našla na neuropsihijatriji. Trenutno se nalazi na hospitalizaciji u Zavodu za bolesti ovisnosti KS-a, gdje je ispričala da je stranputicom pošla sa 17 godina, slijedeći momka sa kojim je bila u vezi.
“U početku je sve bilo divno i krasno, što me je i vodilo dublje u taj začarani krug. Dan po dan, počela sam gubiti sebe. Prvo sam izgubila osjećaj za ličnu higijenu, zatim mi se poremetio san, paralelno sa tim narušeno mi je zdravlje, a na kraju sam zakazala i sa učenjem. Završila sam nekako treću godinu fakulteta i stala”, govori djevojka (20) za Oslobođenje.
Prema njenim riječima, na supstance je mjesečno trošila oko 600 KM. Novac su joj slali roditelji, koji su često odlazili u inostranstvo da zarade, a da nisu ni slutili gdje taj novac završava. Najstrašnije u ovoj priči je činjenica da je do droge dolazila prilično lako.
“Ovisnici se kreću u istim krugovima. Svako zna nekoga ko zna nekoga i tako je vrlo jednostavno doći do supstanci. Čak se i na prvi pogled međusobno raspoznajemo, što mi je olakšavalo da skontam kome se mogu obratiti kada trebam kupiti. Supstance se prodaju i u školama, ispred srednjih škola, fakulteta, kafića”, pojasnila je sagovornica, dodajući da je u jednom momentu dotakla dno.
Imala je psihozu od supstanci i završila na neuropsihijatriji. Tada je odlučila da potražiti stručnu pomoć.
“Hospitalizacija je izbacila istinu navidjelo. Povrijeđeni su bili i roditelji. Narušeno je povjerenje, uslijedile su svađe, srušeni životi. Sada i roditelji idu na savjetovanje, da nauče kako sve to prihvatiti i krenuti dalje”, iskrena je sagovornica.
Direktorica Zavoda, prof. dr. sci. med. Rasema Okić kaže da je nekada teže raditi sa roditeljima nego sa djecom, te da ni nastavnicima u školama nije lako.
“Nema porodice, nema komunikacije. Mislim da je u društvu zakazala porodica. To govorim i kao žena i kao majka”, ocijenila je direktorica, dodavši da su roditelji često okupirani svojim životima, karijerama, a ima ih koji su i sami ovisnici.
Jedni su jako liberalni, drugi opet previše rigidni. Većina njih ne želi prihvatiti istinu o svom djetetu, a kada im nastavnik ukaže na taj problem, reakcije budu prilično burne.
Ohrabrena informacijom da u Sarajevu roditelji mogu dovesti dijete bez uputnice porodičnog ljekara i zatražiti pomoć, u Zavod je došla i jedna majka koju su novinari Oslobođenja zatekli na ulazu u ovu ustanovu.
Ispričala je da je među stvarima svoje četrnaestogodišnje djevojčice pronašla paketić za koji je odmah posumnjala da je droga. Sumnje su potvrđene u prvom suočavanju sa kćerkom, a nakon toga su shvatile da im je potrebna pomoć da nađu izlaz iz situacije.
“Reagovala sam burno, zvocajući, što je imalo kontraefekat. Shvatila sam da i meni treba pomoć”, ispričala je majka djevojčice, sada prilično zadovoljna rezultatima koje su postigli proteklih šest mjeseci.
“Mnogo mi je važnije da sada razgovara sa stručnjacima i sa osobama koje su u istom problemu, nego da se meni otvara. Želim da je osnažim, tako da sama zna šta je dobro za nju i da vodi računa o sebi, bez da je mi stalno kontrolišemo”, govori ova majka.
Ispričala je i porodičnu tragediju o tetki koja je ignorisala problem, pa joj je dijete otišlo u duboku adikciju. Posljedice i danas osjećaju, a život im se pretvorio u dvadeset godina liječenja.
“Od pedeset i pet osoba koje su se javile u Zavod, više od polovine su učenici srednjih škola. Djecu najčešće vrbuju drugari iz njihove vršnjačke skupine. Među njima je bilo djece koja su imala lijep odgoj i životne navike, ali su iz različitih razloga u nekom momentu sve to potisnula i počela se ponašati drugačije. Od prisutnih na okupacionoj terapiji saznali smo da im je korak ka savjetovalištu bio prekretnica i momenat kada su počeli pomagati sami sebi.
“Bit je da djeca sebe mijenjaju kroz rad u grupi, da su spremna raditi na sebi i mijenjati što nije dobro za njih. U početku to ide sporije, dok se uklope. Važno je ukazati im na sve kvalitete koje nose u sebi, da mogu biti dobri za sebe, vjerovati u sebe i željeti dobro za sebe”, pojasnila je Elvira Bajrović, socijalna radnica, te dodala da je u ovom procesu jako važno strpljenje i roditelja i djece.