Kako su diletanti ovladali institucijama: Vitomir Popović otkriva zašto je ušao u izbornu trku sa Vladom Đajićem i kako se urušava Srpska?
Kako smo od nekadašnjih 12 doktora nauka u Vladi Republike Srpske došli do toga da diletanti i ljudi sa sumnjivim diplomama odlučuju o sudbinama građana
Zapitao se to profesor međunarodnog i ustavnog prava, akademik Vitomir Popović, kandidat pokreta „Volja naroda Srpske dr Vlado Đajić“ za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH.
On u intervjuu za Srpskainfo i EuroBlic govori o urušavanju institucija Srpske, pritiscima na Vladu Đajića, zloupotrebi javnih sredstava, te poražavajućem ignorisanju odluka Vrhovnog suda Republike Srpske.
Često govorite da su stranke privatizovale Srpsku i da se funkcije dijele po stranačkoj pripadnosti. S druge strane, kandidat ste na listi doktora Vlade Đajića, koji je godinama bio u vrhu SNSD i na čelu Univerzitetskog kliničkog centra. Kritičari kažu da ulazite u takvu borbu sa čovjekom koji je bio jedan od simbola stranačkog zapošljavanja.
Da, nažalost, u pravu ste. Kad kažem nažalost, to znači da potpuno dijelim vaše mišljenje. Ali tu postoje određene nijanse i određeni razlozi, zašto sam ja uopšte ušao u politiku i zašto sam pristupio doktoru Vladi Đajiću. To da su stranke praktično postale bastion koji zapošljava, koji vodi politiku i odlučuje o životu i smrti, i koji je zagospodario na ovim prostorima – to je opštepoznata priča. Prošlo je davno ono vrijeme devedesetih kada smo stvarali SDS, koji je tada više bio nacionalni pokret. Nažalost, kasnije ta stranka nije uspjela da se prepozna kao stranka i nije mogla da da nekakve bolje rezultate, mada bi to bilo odlično za Republiku Srpsku. Jer, znate, dijete će najbolje othraniti onaj ko ga je rodio i ko ga hrani. Ali desilo se šta se desilo.
Nije uopšte sporna činjenica da svaka stranka zapošljava svoje kadrove, ne ulazeći u stručnost, u profesiju, niti u bilo šta drugo. Postupajući na taj način od momenta stvaranja Republike Srpske, dakle skoro 30 godina, izgubili smo onu žicu i onu nit radi koje smo se borili za stvaranje Srpske. Bilo je javnih izjava na tribinama: „Ako niste član određene stranke, nemojte računati na posao“. Nema veze što ste završili fakultet, što ste se osposobili i stekli znanje u inostranstvu. To za lidere tih stranaka očigledno uopšte nije bitno.
Ako pogledate strukturu naših organa, javnih preduzeća, Vlade Republike Srpske i čitavog niza drugih institucija, to je upravo tako. Od vrtića, preko osnovnih i srednjih škola, do fakulteta, vidjećete da je to tako. Nije problem ako izaberete dobar kadar iz jedne stranke, to za mene ne predstavlja ništa. Ali ne bi trebalo da bude problem ni ako neko nije član nijedne stranke. I taj čovjek ima pravo da se zaposli, da osnuje porodicu i da je izdržava. Nažalost, toga nema.
Postupajući na ovaj način, u veliki broj institucija doveli smo mediokritete, ljude bez znanja, bez profesije, ugleda i autoriteta, bez bilo čega. Najbolji primjer za to vam je izvršna vlast, i to ne samo Vlada Republike Srpske, nego i izvršna vlast u gradovima, skupštinama opština i drugim strukturama. Sve polazi od toga da ljudi koji su na brzinu završili privatne škole i fakultete na određen način odlučuju o sudbinama onih koji su pošteno došli do znanja, zvanja i iskustva, te odlučuju o njihovim platama i primanjima.
Znam da ne postoji idealno društvo nigdje u svijetu, ali da smo bar zadržali nivo tolerancije koji postoji u zapadnim zemljama. Dakle, da u izvršnoj vlasti moraju biti najstručniji kadrovi, a ne da dovodimo ljude sumnjive prošlosti, sumnjivog morala i nikakvog obrazovanja, jer to ne može dati nikakve rezultate.
Navešću nekoliko primjera. U ratu, 1992. godine, bio sam jedan od prvih koji se stavio na čelo tog pokreta i učestvovao u pisanju prvog statuta SDS. U to vrijeme, kada su dolazili Jovan Rašković, Dušan Zelenbaba i mnogi drugi, tražili smo među najobrazovanijim i najstručnijim ljude koji nam mogu pomoći. Ne potcjenjujemo nikoga, svako ima svoju ulogu, ali ne možete tražiti od nekoga ko nikada nije ni obišao medicinski fakultet da vam sutra radi operativni zahvat. Uvijek tražimo najbolje. Ako imate problem u oblasti prava, obraćate se pravniku ili advokatu za koga smatrate da je najbolji i koji ima najugledniju kancelariju.
U to vrijeme u Vladi smo imali 12 ili 13 doktora nauka. Meni je bila čast što sam mogao da radim sa Aleksom Buhom, koji je doktorirao čistu filozofiju u Njemačkoj, sa Vojom Maksimovićem koji je čovjek svjetskog ranga, sa Ljubom Zukovićem, Vladimirom Lukićem, Draganom Đokanovićem i mnogim drugima. Tu je bio predsjednik Republike Radovan Karadžić, kao i predsjednik Skupštine Momčilo Krajišnik, to su bili izuzetno obrazovani ljudi s kojima ste mogli raspravljati o svemu. Mogli ste imati i povišen ton i izraziti neslaganje, ali vas niko radi toga nije prekorijevao. Ovde, ako niste član određene stranke, proglašavaju vas protivnikom države i naroda, što je potpuno pogrešno. Ovaj narod i državu činimo svi mi koji tu živimo.
Kako je moguće da u današnju Vladu može da dođe svako? To se godinama dešava. Dođe vam neko na mjesto ministra sa sumnjivom diplomom i on odlučuje o Trgovskoj gori i nuklearnom otpadu. Mi smo pet-šest godina radili u komisiji osnovanoj na nivou BiH koja je analizirala svaki aspekt tog problema, od toga šta jeste nuklearni otpad, do toga šta su ESPOO konvencije i čitav niz drugih međunarodnih izvora prava, kako spriječiti Hrvatsku da ne izgradi odlagalište na svega par stotina metara od izvora pitke vode u Novom Gradu. Novi Grad je naš, svaki dio teritorije Srpske je naš. Ne možete voditi visoku politiku na nivou Republike Srpske, a da nikada ne pomenete Trgovsku goru. Ili da proglašavate vitalnim nacionalnim interesom stvari koje nemaju nikakve veze sa Republikom Srpskom, ili da povlačite zakone koji su već usvojeni i prošli proceduru. To slabi institucije Republike Srpske i to će srušiti Srpsku. To je već u dobroj mjeri, preko 50 do 70 odsto, urušilo Republiku Srpsku kao državu koju smo planirali i trasirali prije 30 i nešto godina.
Jasno je i očigledno da oni koji nisu dovoljno obrazovani i stručni ne treba da se nalaze na tim pozicijama. Kako možete na mjesto urbanizma i građevinarstva dovesti nekoga čije zanimanje nema nikakve veze sa tom profesijom? Kako bih se ja sutra prihvatio da projektujem zgradu, grad ili čitavu republiku? Moramo izgraditi balanse i znati šta hoćemo u svakom segmentu, od predškolskog vaspitanja do univerziteta. Ali ako univerzitet pretvorimo u to da nam je glavna stvar koliko košta metar krečenja zida, a zanemarimo činjenicu da smo izgubili sva mjesta koja smo imali na uglednim međunarodnim listama, onda nam tu nije mjesto. Ako tu dovedemo stranačke ljude, ako ne možete biti dekan, rektor, prorektor ili predavač.
Znam da ne postoji idealno društvo nigdje u svijetu, ali da smo bar zadržali nivo tolerancije koji postoji u zapadnim zemljama. Dakle, da u izvršnoj vlasti moraju biti najstručniji kadrovi, a ne da dovodimo ljude sumnjive prošlosti, sumnjivog morala i nikakvog obrazovanja, jer to ne može dati nikakve rezultate.
Navešću nekoliko primjera. U ratu, 1992. godine, bio sam jedan od prvih koji se stavio na čelo tog pokreta i učestvovao u pisanju prvog statuta SDS. U to vrijeme, kada su dolazili Jovan Rašković, Dušan Zelenbaba i mnogi drugi, tražili smo među najobrazovanijim i najstručnijim ljude koji nam mogu pomoći. Ne potcjenjujemo nikoga, svako ima svoju ulogu, ali ne možete tražiti od nekoga ko nikada nije ni obišao medicinski fakultet da vam sutra radi operativni zahvat. Uvijek tražimo najbolje. Ako imate problem u oblasti prava, obraćate se pravniku ili advokatu za koga smatrate da je najbolji i koji ima najugledniju kancelariju.
U to vrijeme u Vladi smo imali 12 ili 13 doktora nauka. Meni je bila čast što sam mogao da radim sa Aleksom Buhom, koji je doktorirao čistu filozofiju u Njemačkoj, sa Vojom Maksimovićem koji je čovjek svjetskog ranga, sa Ljubom Zukovićem, Vladimirom Lukićem, Draganom Đokanovićem i mnogim drugima. Tu je bio predsjednik Republike Radovan Karadžić, kao i predsjednik Skupštine Momčilo Krajišnik, to su bili izuzetno obrazovani ljudi s kojima ste mogli raspravljati o svemu. Mogli ste imati i povišen ton i izraziti neslaganje, ali vas niko radi toga nije prekorijevao. Ovde, ako niste član određene stranke, proglašavaju vas protivnikom države i naroda, što je potpuno pogrešno. Ovaj narod i državu činimo svi mi koji tu živimo.
Kako je moguće da u današnju Vladu može da dođe svako? To se godinama dešava. Dođe vam neko na mjesto ministra sa sumnjivom diplomom i on odlučuje o Trgovskoj gori i nuklearnom otpadu. Mi smo pet-šest godina radili u komisiji osnovanoj na nivou BiH koja je analizirala svaki aspekt tog problema, od toga šta jeste nuklearni otpad, do toga šta su ESPOO konvencije i čitav niz drugih međunarodnih izvora prava, kako spriječiti Hrvatsku da ne izgradi odlagalište na svega par stotina metara od izvora pitke vode u Novom Gradu. Novi Grad je naš, svaki dio teritorije Srpske je naš. Ne možete voditi visoku politiku na nivou Republike Srpske, a da nikada ne pomenete Trgovsku goru. Ili da proglašavate vitalnim nacionalnim interesom stvari koje nemaju nikakve veze sa Republikom Srpskom, ili da povlačite zakone koji su već usvojeni i prošli proceduru. To slabi institucije Republike Srpske i to će srušiti Srpsku. To je već u dobroj mjeri, preko 50 do 70 odsto, urušilo Republiku Srpsku kao državu koju smo planirali i trasirali prije 30 i nešto godina.
Održao sam na stotine predavanja u inostranstvu i član sam brojnih međunarodnih organizacija i udruženja. Ali kada sam odlazio u penziju, dan prije toga su mi tražili da predam radni sto i kabinet. Umjesto mene, koji sam po zakonu mogao raditi još dvije-tri godine i držao četiri predmeta besplatno, doveli su dva čovjeka iz Beograda i dva iz Zagreba. Jedan je vođa blokadera u Beogradu, drugi je vođa Vojvodine kao nezavisne republike. I to sada štima i nije važno koliko košta, niste mogli nikoga da disciplinujete, pogotovo mene koji razmišljam potpuno otvoreno.
Za mene je Republika Srpska svetinja i u to ne smije da se dira. Baš me briga ko je na vlasti, znam šta država kao institucija i subjekt prava mora da ima i kako treba da radi. Umjesto da sve institucije stavimo u funkciju izgradnje Republike Srpske, mi smo ih razgradili do te mjere da nisu sposobne same da opstanu.
Kako vam je kao pravnom stručnjaku uopšte posmatrati sve to što se dešava?
Na našim prostorima čovjek ogugla na sve. Najčešće sam razočaran. Kad dođete u poziciju da gledate kako se politika vodi „iz džepa“ i „iz rukava“, bez vođenja računa o stručnosti, jasno je da to nema perspektivu i pitanje je vremena koliko će to da se uruši. Ne možete svakodnevno zaduživati Republiku Srpsku i govoriti: „Nismo još zaduženi kao neke zemlje“. Čekajte, morate nas uporediti sa tim zemljama koje su ekonomski mnogo jače, koje su izgrađene kao države, koje su se kao takve dokazale u svijetu. Ti parametri ne važe za nas i ne važe za neke druge ozbiljne zemlje koje su zadužene ili nisu zadužene. Oni imaju sigurne izvore prihoda. A ja nisam siguran da najveći dio ovih sredstava sada neće biti uložen upravo u predizbornu kampanju. „Dajte da održimo vlast“ nije važno da li će ovdje biti za pet godina 500.000 ljudi. Onda je besmisleno pričati o Republici Srpskoj, bilo kao državi, bilo kao entitetu u okviru BiH. To isto važi i za Federaciju BiH, ako nemate narod iza sebe, o kakvom pravu, ekonomiji i politici pričate? To su moji pristupi.
Pomenuli ste zaduživanje i korišćenje novca u svrhu kampanje. Da li postoji mogućnost da će neko nekada odgovarati za to?
Odrastao sam i rođen sam u komunizmu, u sistemu koji je bio izgrađen. Broz je napravio državu. Mi od 1994. i 1995. godine državu ne pravimo, nego je urušavamo i to činimo i danas. Čitava bivša Jugoslavija, sve republike, bila je zadužena oko 20 milijardi dolara, a mislim da smo mi već sada dostigli osam milijardi. Duša me boli ako se ta sredstva ulažu u predizbornu kampanju, a dobar dio će biti uložen u predizbornu kampanju. Jesmo li išli sa projektom da se PDV-a oslobode oni koji prvi put rješavaju stambeno pitanje? Prošlo je nekoliko mjeseci i od toga nema ništa. Nemaju građani ništa od opravdanja ‘ne daju ovi u Federaciji’ ili ‘ne daju ovi u Srpskoj’. Čovjek je obezvrijeđen i ne može da ostvari ono što mu po propisima pripada.
Mene interesuje da novac trošimo na izgradnju puteva. Svako je za to da se izgradi auto-put do Beograda, ali kako baš da nismo izgradili nijedan kilometar asfaltnog puta od Rače prema Bijeljini? Kao nešto se radi, treba da se izmjesti nekakav dalekovod, o tom se priča godinu dana. A javno preduzeće Autoputevi izdvoji preko 1,5 milion KM, dakle u ovom periodu izborne kampanje pod izgovorom da to dodjeljuje raznim udruženjima građana koja su osnovana prije dva, tri ili pet dana. I onda mediji prenose to kao veliku, istorijsku stvar.
To su sve teška krivična djela i zloupotrebe službenog položaja. Primjera radi navodim Autoputeve, oni mene u tom kontekstu ne interesuju, ali imate i druge institucije, poput Investiciono-razvojne banke. Kada bi mene neko pitao, zabranio bih izdvajanje jednog jedinog dinara za izbornu kampanju. Finansirao bih samo par elektronskih medija, televizija i radija i išao u debate. To što mi sada gradimo 200 metara asfalta ratnom vojnom invalidu koji je invalid postao prije 35 godina i sada ima 80 godina, ne znači ništa jer gdje smo bili proteklih 30 godina dok je ova vlast odlučivala o svemu.
