Nekadašnji vojni helikopterski letač-specijalista, višestruki biciklistički šampion, biciklista-veteran, biciklistički sudija- komesar, sportski pilot, dobrovoljni davalac krvi, humanitarac, dobitnik Plakete Grada za doprinos sportu, čovjek kojeg je lično papa poželio da primi i upozna i to je i učinio, plemić, a uz to- naš Banjalučanin.
Možda zvuči pretjerano i nestvarno, ali tako je.



Vojna doktrina još u adolescentskom dobu, kada je postao aktivno vojno lice, , naučila ga je radu redu i disciplini. Danas mada u šestoj deceniji, vrlo lako mogu da ga zamijene za banjalučkog mladića.

Sport, zdrav život, pozitivan duh, zaista ne znam- reći će on.
Iza njega nije samo nabrojano, iza njega je život u desetak evropskih država i veliko životno iskustvo.
Kada se osjećaš srećnim?
“UH, osjećam se sretnim kada uzmem bicikl, star 70 ili 80 godina, na kojem se vide zubi prošlosti i za koji bi svi rekli- ovo je za staro gvožđe – a onda ja od njega napravim pravi mali biser za divljenje.
Osjećam se sretnim kada sjednem na bicikl i pređem 30-ak kilometara udišući slobodu, koju mir i priroda oko Banjaluke daju. A, onda svaki drugi dan i trening, 80-100 kilometara.
Sretan se osjećam, kada sam s ljudima koje volim, sretan sam kada drugima izmamim osmijeh na lice, pomognem im, podijelim emociju s njima, sretan sam kada precizno spustim letjelicu, u čemu sam, da se malo pohvalim, vicešampion RS i BiH
Sretan sam i kada popijem piće sa svojim prijateljima u nekom od lokala, u za mene najljepšem gradu na svijetu.
Sretan se osjećam i kada se ujutru probudim i shvatim da nema ljudi sa kojima ne razgovaram, da nema ljudi koje mrzim, na koje sam ljut ili ogorčen i vjerujem da nema ni ljudi koji ružno osjećaju prema meni. Sreća je nekako uvijek tu i nije pitanje hoće li ona prepoznati nas, nego hoćemo li mi prepoznati nju.”
Da, on je plemić što bi rekli, plave krvi, ali nije on birao plemstvo. Plemstvo je izabralo njega, jer je to naslijedio od svojih predaka, koji su davno dobili status plemića. Mada to kod nas izgleda malo imaginarno, osoba koja ima plemstvo u Engleskoj ili Francuskoj, posmatra se potpuno drugačije. On kaže da i ne želi da ga posmatraju drugačije, ali da to što ima plemstvo u svom genu, porodici i životu, i te kako čuva i ponosi se time, jer time baštini ne samo uspomene, već i pijetet prema svojim precima.
“Plemstvo seže iz 1569.godine, a moj predak Marko Margetić bio je zapovjednik kule Nehaj, gdje je došao nakon migracije iz Posedarja.


Rođen u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, odrastao u Bojića Hanu, možda tada i najelitnijem dijelu Banjaluke, danas živi u Republici Srpskoj, Bosni i Hercegovini i naselju Malta. Na izgled nije se nigdje pomjerio, zapravo jeste, ali se vratio svom kraju, ali pomjerile su se okolnosti, nazivi, a pomjerila su se i osjećanja ljudi, koji su nekada bili opušteni zadovoljni i srećni i nisu imali nikakvih predrasuda dok je danas, nažalost, potpuno drugačije.

“Ne marim puno za to, oružje mi je osmijeh, mada danas mržnja okupira umove prosječnih ljudi i umjesto da se bave sobom, prijateljima, porodicom, uspjehom u životu, ma šta za njih bio uspjeh, često se nažalost bave osuđivanjem i mržnjom. Ne želim misliti da je to tako u prosjeku, ne želim misliti da je to globalno tako, žao mi je kada neko razmišlja tako i činim sve da mu pomognem da promijeni svoje razmišljanje i ubaci pozitivne misli u svoj um.
Hipokrat je rekao ono što smo što jedemo, ja bih dodao i ono smo što mislimo i drugome želimo.
“Trenutno se osjetim na srijemuš, izvinjavam se, kaže on i dodaje: Volim da ga jedem i evo prilike da se izvinim svojoj ljepšoj polovini”
I dok se izvinjava ljepšoj polovini, pitamo ga šta je osvojio u karijeri:
Vidite, sa 13 godina sam počeo okretati pedale u banjalučkom BSK-u, onda slijedi vojni rok, pa nesretni rat, poslije čega u inostranstvu nastavljam karijeru kao cyclo- tour gay čitavih devet godina. U pitanju su Francuska, Italija i zemlje u tom okruženju,. A onda, ponovo banjalučki BSK, Zengosport u Mađarskoj, pa Dinamo Zagreb.
Medalje. Uh. Ne mogu se svega sjetiti, iskreno, ali preko 70 srebrnih i zlatnih medalja na utrkama u Mađarskoj, Grčkoj, Bugarskoj, BiH, Hrvatskoj.”

Da, Margetić je trostruki državni prvak u master- kategoriji na kronometar BiH i RS, dvostruki vicešampion BiH na cesti, trostruki šampion RS na kronometar, četvrti na svijetu u Svjetskom kupu, kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, treći na Balkanskom prvenstvu i treći na Balkanu na kronometar.

- godine položio je potrebne ispite za biciklističkog sudiju, kao najbolji u klasi, sudio tri godine, a onda polaže za komesara.
“Tek prije 4 godine, jer neću da spominjem opstrukcije i neke stvari, koje su se dešavale, izmedju toga, ponovo polažem za biciklističkog komesara. To je treći stepen od ukupno četiri stepena u biciklističkoj organizaciji. Sudio sam više medjunarodnih utrka, a takodje učestvovao u organizaciji Tour de Croatia, jednog od značajnijih biciklističkih događaja.

Dobro, Miroslave, koliko ste vi prešli na biciklu?
Nisam računao, ali mogu, ako pomnožim i zbrojim godine, treninge, trke, kilometražu, vožnju bicikla svakodnevno.
I pomnožio je, zbroji i šokirao- stigli smo na vrtoglavu cifru. Ovaj čovjek je okrenuo pedale toliki broj put, da je na biciklu prešao oko 750.000 kilometara. Da se ovom brojkom bilježi let avionom, malo li je.

Povoda za razgovor iz bogate biografije još je mnogo- najbolje se vidi u uvodu, a o letenju, pilotiranju, humanitarnom radu, i ostalim temama, biće prilike razgovarati, pa taman dok Miroslav okrene pedale još koju hiljadu puta, eto nas na nastavak razgovora.
