Rođena i odrasla u Banjaluci, a strast prema nauci i želja da doprinese globalnom istraživanju na tom polju su je odvele do SAD.
U intervjuu za Banjaluka.net otkrila je više o svom putovanju, izazovima s kojima se susreće, ali i perspektivi u budućnosti neuroloških istraživanja.
Osnovnu školu i Gimnaziju ste završili u Banjaluci, nakon toga i studije Molekuralne biologije i fiziologije u Beogradu. Šta Vas je motivisalo baš za ovu oblast, kako je sve krenulo?
ŠUKUNDA: Prirodne nauke, naročito biologija, zainteresovale su me još u osnovnoj i srednjoj školi. Oduvijek me zanimalo kako to ljudski organizam funkcioniše. Sada, kada sam malo starija, znam da je to holistički pristup. Generelno, ljudski organizam je savršeno sinhron mehanizam, gdje svaki dio ima svoju ulogu i doprinosi cjelini. Što se više udubljujemo u kompleksnost ljudskog organizma vidimo da je svaki proces precizno podešen i da svaka, čak i najmanja greška može dovesti do tog da nešto pođe po zlu.
U toj ravnoteži harmonije i haosa koji vladaju u biologiji mi se javila želja da se bavim istraživačkim radom u polju prirodnih nauka i da na svoj način pokušam da razumijem kako ljudski organizam funkcioniše. Konkretno, interesovanje za molekularnu biologiju i fiziologiju se javilo krajem srednje škole kad smo intenzivno i učili i radili o ljudskoj fizilogiji i genetici. Tada sam i odlučila da je to oblast u koji želim dalje da se usmjerim. Tako sam i upisala ove studije.
Obrazovanje ste nastavili u oblasti neuronauke, gdje ste član tima na Harvard Univerzitetu na projektu istraživanja Parkinsonove bolesti. Zašto baš neuronauka?
ŠUKUNDA: Smatram da je mozak najkopleksnija struktura. Zamislite sad mreže tih milijardu neurona što postoji, koji su svi povezani i komuniciraju putem sinapsi. Informacije putuju brže od treptaja oka. Ta mreža je zadužena da reguliše sve aspekte našeg života, od najosnovnijih refleksa, pa do najdubljih misli i emocija. Za ovu oblast najviše sam se odlučila baš zbog te kompleksnosti. Što više istražujemo nervni sistem vidimo da sa svim tim otkrićima spoznajemo koliko je to zapravo neistraženo, koliko toga još treba da saznamo. Sama oblast neuronauka se intenzivno razvija već decenijama. Mnogo se otkrilo, mnogo se zna, ali i vidici se konstantno proširuju jer nekada samo govorili o neurobiologiji, neuronauci, a sada možemo govoriti isključivo u množini, kao o neuronaukama, kao o jednoj širokoj, multidisciplinarnoj širokoj oblasti. Tako da je moje interesovanje upravo i proizašlo najviše iz toga, uz školovanje i osnovne studije. Što sam više istraživala više me i interesovalo.
Harvard je poznat po izvrsnosti u istraživačkom radu. Kakva su Vaša iskustva? Koje vrste istraživanja Vas najviše interesuju?
ŠUKUNDA: Još na master studijama imala sam priliku da se bavim molekularnim aspektima Parkinsonove bolesti, konkretno tim nekim početnim promjenama i patofiziološkim procesima koje se javljaju u začecima nastanka same bolesti. To istraživačko iskustvo me i dalje usmjerilo da se specijalizujem u ovoj oblasti, tako ja i dođoh na Harvard.
Velika je čast imati priliku raditi na jednom takvom univerzitetu, trenutno najboljem na svijetu. To je poznati svjetski istraživčki centar. Tamo ću se nastaviti baviti molekularnim aspektima Parkinsonove bolesti, konkretno fosforilacijom proteina koji je ključan u početnim promjenama koje se javljaju u mozgu. Velika mi je čast, ali i odgovornost jer ću imati priliku da radim sa svjetskim stručnjacima. To je neprocjenjiva prilika, ne samo zbog razmjene znanja, već i zbog inovativnih pristupa i perspektiva koje svaki istraživač donosi sa sobom. Tako da velika mi je čast i zbog saradnje sa naučnicima i zbog tehnologija i vrhunskih metoda koje se tamo koriste i prilike da radim na ovom projektu za koji stvarno vjerujem da može da doprinese i boljem razumijevanju procesa koji se javljaju i daljem razvoju potencijalnih terapija za dalje liječenje.
Šta mislite o trenutnim izazovima kada je u pitanju neuronauka? Kako vidite primjenu neuronauke u društvu i kakav je Vaš pogled na integraciju neuronauke s drugim oblastima kao što su vještačka inteligencija, medicina..?
ŠUKUNDA: Vjerujem da se i neuronauka, kao i brojne druge naučne oblasti, susreće sa brojnim izazovima, naročito ako govorimo o oblasti neurodegenerativnih bolesti i razumijevanja osnovnih promjena koje se dešavaju i dovode do nastanka oboljenja. Mislim da je već veliki napredak učinjen u posljednje vrijeme, ali još uvijek postoji veliki jaz u razumijevanju kako dolazi do nastanka, napredovanja bolesti poput Alchajmerove ili Parkinsonove bolesti. S druge strane vjerujem da upotreba tehnologija, poput vještačke inteligencije može dovesti do revolucionarnih promjena u nauci, počevši od naprednih analiza podataka, pa do razvoja veoma sofisticiranih modela moždanih funkcija koji nam zaista jesu potrebni.
Vjerujem da integracija neuronauka sa granama poput biotehnologije, medicine i vještačke inteligencije ima veliki potencijal. Vjerujem da ova sinergija može dovesti do unaprijeđenja personalizovane medicine i razvoja boljih dijagnostičkih alata koji su nam potrebni, na kraju krajeva do razvoja inovativnih terapija. Multidisciplinarnost u nauci je jako bitna, ne samo zbog bržeg napretka, već i otvaranja novih horizonata koji poboljšavaju kvalitet života.
Kako balansirate akademski rad, istraživanje i privatni život?
ŠUKUNDA: Iskreno, nije uvijek lako, pokušavam da postavljam prioritete. Mislim da je tu ključ dobra organizacija vremena, jer koliko god da radim, pokušavam pronaći vrijeme za sebe i svoje opuštanje, da se čujem sa svojim bliskim ljudima i porodicom. Rad u nauci nije uvijek jednostavan i zna biti i vremenski i mentalno zahtjevan, ali ako radite ono što volite onda vam je i lakše pronaći taj balans.
Kako se opuštate, u čemu privatno uživate?
ŠUKUNDA: Moji prijatelji kažu da ja radim sve osim opuštanja, jer je meni vrijeme i tad veoma precizno isplanirano, ali zaista, volim mnogo da čitam, odlazim u muzeje, a volim i košarku. Veliki sam navijač košarkaškog kluba Partizan i pratim to kad god mogu, a najviše slobodno vrijeme provodim s porodicom i prijateljima.
Studirali ste van granica BiH, a sada slijedi put u Ameriku. Da li je teško biti odvojen od prijatelja, koji su izazovi i nedostaci života u inostranstvu, kako na akademskom tako i na ličnom planu?
ŠUKUNDA: Zna biti zaista teško, a mislim da je najviše prisutan osjećaj usamljenosti i nostalgije, koji najviše i znaju biti izraženi u početnim trenucima prilagođavanja novoj sredini. S druge strane, ja imam zaista tu sreću da imam porodicu i prijatelje, koji mi pružaju neiscrpnu podršku. Njihova ljubav i vjera u mene su me motivisali da istrajem u teškim trenucima i da se posvetim svojim ciljevima gdje god se ja nalazila. Mislim da put na kojem se trenutno nalazim ne bi bio moguć da nije bilo njih. S druge strane, život u inostranstvu vam nudi dosta dobrih prilika za lični i profesionalni razvoj. Imala sam dosta prilika da radim sa nekim svjetskim stručnjacima na svjetski poznatim projektima, u okruženju koje vas zaista inspiriše da budete sve bolji i bolji. Stekla sam mnogo prijatelja na tom putu, upoznala različite kulture, različite perspektive i poglede na svijet, koji su doprinijeli mom razumijevanju svijeta i s druge strane – same sebe. Upoznala sam svoje snage i slabosti, koliko sam sposobna da se prilagođavam. Taj život vas uči da budete nezavisni, da se prilagodite i snalazite u nekim novim životnim situacijama koje znaju biti veoma izazovne, a da sve vrijeme više cijenite tu podršku koju imate kući. Gdje god se nalazila, koliko god bilo teško ili daleko, ostala je ta veza s mojim prijateljima i porodicom, koja je uprkos svim kilometrima snažna i nepokolebljiva.
Za kraj, kako vidite svoju karijeru u budućnosti? Koje su Vaše profesionalne ambicije i da li ćete se vratiti u rodni kraj ili ipak nastavljate život u inostranstvu?
ŠUKUNDA: Trenutno se vidim u istraživačkom radu, neki krajnji cilj bi bio da pokrenem svoju istraživačku laboratoriju, koja će se baviti ovom tematikom. Pored toga, zaista vjerujem da srž nauke jeste i prenošenje tih znanja koje stičemo, tako da se vidim i u edukaciji i podučavanju novih i mlađih generacija naučnika, kao što su mene učili. Do sada, vjerujem da je samo ulaganjem u mlade ljude moguć održivi razvoj nauke. Iako sam trenutno u inostranstvu i biću sigurno određeno vrijeme tamo, duboko sam posvećena ideji povratka i doprinosu razvoja nauke u svom rodnom gradu i generalno u regionu. Želim da ovo znanje i iskustvo koje sam stekla donesem ovdje i doprinesem poboljšanju istraživačkih kapaciteta u Republici Srpskoj i šire. Na taj način bih se i simbolično zahvalila za svu podršku koju sam dobila od institucija Srpske i naravno, drugih pojedinaca, jer bez njihove podrške zaista ne bih mogla da ostvarim svoje ciljeve. Ovo je mali način da pokušam da im se zahvalim. Nije mi samo cilj lični i profesionalni uspjeh. Željela bih da kroz nauku stvaram mostove između lokalne i globalne naučne zajednice te da dokažem da nauka može da ruši barijere i povezuje ljude, doprinese boljitku društva sutra, a ja se nadam da ću kroz predani rad uspjeti da doprinesem tome.
Izvor: Banjaluka.net