Dobrodošli u još jedan predivan dan u našoj maloj balkanskoj oazi. Znate ono, jutarnja kafa, prve vijesti – “biće bolje, samo što nije!”, i naravno, neizbežni miris… buđavog lebca . Ah, taj miris! Nije to samo hljeb, prijatelji. To je filozofija. To je način života. To je esencija našeg postojanja.
Gledamo tako, drage komšije, kako se svakodnevno bore s vjetrenjačama, s računima koji dolaze brže nego što se pare stvaraju, s obećanjima koja su praznina od frižidera u prosječnoj penzionerskoj kući. I uvijek se pitamo, koji je krajnji cilj? Čemu sve to? Da li je svrha našeg mukotrpnog bitisanja da na kraju dana, umorni i premoreni, slegnemo ramenima i konstatujemo: “Pa, barem imamo nešto da pojedemo. Makar i buđavo.”
Naše ambicije? Davno zaboravljene priče iz studentskih dana, kada smo maštali o svjetskim karijerama, putovanjima i životima bez kredita. Sada, najveća ambicija je da nam plata ne kasni više od mjeseca i da buđ na hljebu ne bude baš previše zelena. Jer, budimo iskreni, kad te život stisne sa svih strana, i buđavi lebac postane luksuz. Simbol stabilnosti. Dokaz da nismo skroz propali. Još uvijek.
I onda, dođe praznik, ili bilo kakav povod za okupljanje. Stolovi se savijaju pod teretom hrane, rakija teče u potocima, a priča je uvijek ista: “Kako je u inostranstvu? Ma, ovdje ti je najbolje, nigdje nema ovakve duše!” Duše koje se, priznajmo, hrani tom istom buđi, samo što je ponekad vješto kamufliramo ispod malo kajmaka i pršuta. Jer mi smo majstori maskiranja. Majstori preživljavanja. I majstori pronalaženja smisla tamo gdje ga objektivno nema.
Pa tako, dok se mi vrtimo u krug, između izbora i izbora, između krize i krize, između nade i razočaranja, jedno je sigurno: buđavi lebac će uvijek biti tu. Kao podsjetnik. Kao opomena. I kao jedina konstanta u našim turbulentnim balkanskim životima. Možda je u tome i ljepota, zar ne? U toj nepromjenjivosti. U toj sigurnosti da ćeš te, šta god da se desi, sutra u pekari dočekati isti onaj miris… i isti onaj osjećaj da je sve to nekako… pa, balkanski. I da se sve na kraju svede na to, da smo opet gladni mnogih stvari, ali preživljavamo. Makar i buđavo. Živjeli!
Dobro jutro.
Pozdravlja vas Banjalučki.