Bi i to veče- Eurosong, ta veličanstvena, megačanstvena smotra evropskog muzičkog “talenta” i geopolitičkih savezništava prerušenih u bodovanje. Još jedna godina, još jedna prilika da se zapitamo: “Čekaj, odakle je ono ovo?”
Jer, budimo iskreni, dragi naši gledaoci, identitet nacija na ovoj šarenoj pozornici je otprilike jednako prepoznatljiv kao i okus štampanr pločice za računar. Sjećate li se onih vremena kada je ta Eurovizija oduševljavala cijelu Evropu različitostima, bogatstvom jezika, ljepotom, šarmom, melodijom? Tada nas je ova planetarno popularna smotra po ko zna koji put iz godine u godinu natjerala da preispitamo sve svoje životne odluke? E, pa, to je bilo davno.
Danas? Danas imamo pregršt mladih pjevača i pjevačica koji zvuče kao da su ispali iz neke fabrike izvođača. Svi pjevaju o ljubavi, plesu, slobodi i ostalim mjestima koja rezoniraju otprilike ni sa kim, a opet sa svima. Njihove pjesme su, što reče onaj jedan komšija- pitke kao voda iz slavine u Zrenjaninu i uzbudljive kao gledanje farbe kako se suši.
Kostimi? A, kostimi! Nekada su bili odraz nacionalne baštine, ponekad pretjerani omaž kiču. Danas? Ili blještavo i generično “futuristički” (čitaj: jeftina šljokica), ili pokušaj “avangarde” koji izgleda kao da su se takmičari izgubili u skladištu recikliranog materijala. Gdje su narodne nošnje? Gdje su tradicionalni instrumenti, osim kao daleki, jedva čujni etno prizvuk u pozadini generičkog beata?
A jezici? Nekada smo barem mogli prepoznati odakle je pjesma po jeziku. Sada? Gotovo svi pjevaju na engleskom, valjda u nadi da će se svidjeti “svima”. Ironično, u tom nastojanju da budu univerzalni, postaju potpuno bezlični. Kao da je cilj Eurosonga postao proizvodnja uniformirasanog pop sadržaja koji se može lako plasirati na globalnom tržištu, bez ikakvog traga onoga što čini jednu naciju jedinstvenom. Čuj, kao da je.
A, tek povlaštene nacije, kao- evo za ove što su imali ili imaju kolonije po svijetu se ne glasa, oni prolaze svakako. Bože.
Pa, hvala ti, Eurosonže, može se to reći već poslije prve večeri, na još jednoj godini muzičke paste za zube bez okusa. Jedva čekamo sljedeću godinu da vidim kako će se nacije ponovno potruditi da zvuče i izgledaju potpuno isto. Možda dogodine uvedemo obavezni generički plesni pokret za sve? To bi sigurno uštedjelo na probama.
Uživajte u glasanju za svog “favorita” – onog koji vam se najmanje utopio u moru bezličnosti. Neka pobijedi… pa, ko god da pobijedi, ionako se nećemo sjećati njihove pjesme za sedam dana.


Dobro jutro.
Pozdravlja vas Banjalučki.