Nekada je sve bilo tako…takooo sporo. Zamislite samo taj užas – budite se bez alarma koji vas tjera da odmah provjerite jesu li vam se snovi ostvarili na Instagramu. Bez obavijesti koje vas obavještavaju o tome što ste sve propustili dok ste spavali. Ma kakav stres! Samo ustajanje. Dosadno, znam.
Nekada je, pazite sad, odlazak na posao bio “novi uspjeh”. Ne “još jedna prilika da dokažeš svoju vrijednost korporativnom paklu” ili “dva sata provedena u saobraćaju za platu koja jedva pokriva ratu kredita”. Vjerovatno zato što niste imali pojma što vas čeka, jer niste mogli provjeriti LinkedIn profil šefa i vidjeti kakvo je raspoloženje tog dana. Blaženo neznanje, reklo bi se.
A bake i djedovi…, ti divni, starinski “servisi za čuvanje djece”. Bez aplikacija za pronalaženje bebisiterki s recenzijama i cijenama po satu. Samo baka, koja vas je, zamislite, čuvala iz ljubavi, a ne za satnicu. Umjesto Coca-Cole, nudili su vam – zovu! Jer, kao, “zdravije je”. Znam, znam, šokantno. Kako su samo preživjeli bez smoothieja od kelja i chia sjemenki? Misterija.
Kuhanje! Nekada su žene bilježile recepte u poderanim sveskama. Zamislite tu muku – nemate Pinterest, nemate Tasty video zapise. Morate čitati recepte. I to s papira! I ne samo to, morate ići u trgovinu po namirnice, jer nisu postojali nikakvi “cegeri i korpe s dostavama hrane”. Čekajte, znači, sami ste morali nositi namirnice? Pa to je, skoro pa… fizički rad, zlostavljanje! Užas.
Djeca. Eh, ta djeca. Nekada su bila “djeca”. Nisu mali genijalci koji programiraju robote s pet godina, ili influenceri s vlastitim brendom igrača. Ne, samo djeca. Prljava i sretna. Prljava! Danas bi to bio razlog za hitnu intervenciju socijalne službe. A ljeti… pa, ljeti ne bi znali što je kuća. To je vjerojatno zato što nisu imali iPad da ih drži zauzetima unutra. Jadni. I djedovi bi ih zezali s pitanjem: “Hoćeš mi dati baku?” Jer, kao, to je bila fora. Danas bi to bilo seksualno uznemiravanje, naravno. Ali nekada… nekada je to bila šala. Kakvo grozno vrijeme.
I večeri! Okupila bi se cijela porodica. Igrale bi se karte. Ili fota. Zamislite – razgovor licem u lice . Bez ekrana. Bez skrolovanja. Bez lajkova. Užasna dosada. Jer, što reći ljudima koje gledate u oči, kad ne možete provjeriti je li im osmjeh iskren ili samo dobro fotošopiran?
A telefoni… e to je vrhunac. Prvi znak da vas netko zove bio je to neki “čudan glasan zvuk”. Panika! Ko će se javiti? I najvažnije – niste znali tko se zove! Zamislite tu neizvjesnost. Danas, kad vidite “Nepoznati broj”, odmah znate da je to ili prevarant ili vaša banka s još jednom ponudom koju “ne smijete propustiti”. Ali nekada… čista misterija. I onda, naravno, “Ajde ti i kaži nisam kući”. Jer, zašto bi netko želio razgovarati s vama ako niste spremni za to, zar ne? Kako je to samo bilo… sporo. I nekako, neobjašnjivo, jednostavno.
Jesu li ti “spori” dani bili zaista tako grozni, ili smo samo zaboravili kako je živjeti bez stalne buke. Da li smo ovaj stres sami izabrali i možemo li sami sebe resetovati na fabrička samo ako to dovoljno želimo?
Dobro jutro.
Pozdravlja vas Banjalučki.