Proteklei sedmice bile su priča za sebe. Sunce je nemilosrdno pržilo, pretvarajući ulice u užarenu tavu, a domove u saune iz kojih se nitko nije želio pomaknuti, jer klima.
Žalili smo se na paklenu vrućinu, na znoj koji se slijevao niz leđa i na osjećaj da se topimo. Svaki prolaznik mrzovoljno je promatrao nebo u potrazi za i najmanjim naznakom oblaka, uzdišući i sanjajući o osvježenju. Pričalo se samo o temperaturama koje obaraju rekorde, o sparnim noćima i o tome kako više ne znamo što obući, jer je sve previše, ni gdje pobjeći. “Samo da padne kiša”, govorili smo. “Samo da se zrak pročisti, da se malo diše.”
I onda je jutros počela i pala, nakon sinoćne premijerne najave. Iznenada, snažno, kao naručena. Prvo su se pojavili sivkasti oblaci, a onda je nebo otvorilo svoje slavine. Svaka kap kiše bila je kao dašak svježine, obećanje olakšanja. Prvi trenuci bili su čisto blaženstvo. Ljudi su provirivali kroz prozore s osmijehom, udišući miris ozona i vlažne zemlje. Činilo se da je sve došlo na svoje mjesto, da se ravnoteža napokon vratila. Udisali smo se duboko, osjećajući kako se napetost toplinskog vala topi s pljuskovima.
Ali, avaj! Čovjek je čudno biće, nikad u potpunosti zadovoljno. Nije prošlo dugo, a već su u marketu na kasi počeli prigovori:
Gdje baš sad, nemam kišobran, Pokisnuću sad i ja i biciklo, Nisam zatvorio prozor, gdje poče..
“Zar opet kiša?”, čulo se. “Pa vidi, ne staje, a taman sam mislio izaći, Bogami biće oluje, neće na ovom stati…
Odjednom, ista takva kiša koju smo prizivali postala je smetnja, prepreka planovima za izlazak, mokar neprijatelj koji nam kvari frizure i raspoloženje.
I tako se krug zatvara. Od žudnje za kišom do prigovaranja zbog nje, čini se da smo zarobljeni u vječnom nezadovoljstvu vremenskim prilikama. Možda je vrijeme da naučimo uživati u svakom trenutku, bez obzira na to što nam nebo šalje. Ili da barem priznamo da smo mi ti koji se neprestano mijenjamo, a ne vrijeme.
Dobro jutro .
Pozdravlja vas Banjalučki