Znali smo jednostavno da će doći ovaj dan. Jun je stigao, i s njim, prevelike vrućine! Kao da nismo imali dovoljno drame s kišom i vječnom jeseni koja se, čini mi se, protezala od oktobra do prije nekih pet minuta. Ali ne, nismo m stvoreni da bismo bili zadovoljni. Ne, mi smo stvoreni da se žalimo. To je naša esencija, naš raison d'être, naš nacionalni sport!
Jun, mjesec “jao, vruće mi je!”
Evo ga, dakle, taj famozni jun. Nakon što smo mjesecima gunđali kako nam kiša uništava planove, kako je prehladno za kratke rukave, kako nam je reuma procvjetala od vječite vlage, sada je konačno došlo vrijeme za prelazak na sljedeću fazu naše kolektivne kukanjave. Sunce prži? Klima ne radi dovoljno dobro? Znojimo se kao da smo upravo istrčali maraton (što, naravno, nismo, jer je pretoplo za to)? Savršeno! Imamo novi materijal za svakodnevno verbalno prolijevanje žuči.
Samo prije nekoliko sedmica, svi su mrzili hladnoću. Maštali smo o povjetarcu, o danima kada će nam kaputi i čizme prestati biti svakodnevna uniforma. Čak smo i pomalo zavidjeli onim sretnicima koji su pobjegli na more dok je kod nas još uvijek vladala globalna apokalipsa “hladno je i kiša”. A sada? Sada je to more postalo paklena kaljuža, a boravak na suncu ravan je dobrovoljnom samomučenju. Jer, znate, pretoplo je.
Evolucija žalopojke
Fascinantno je pratiti tu evoluciju. Prvo, imamo fazu “smrdljiva kiša”*. To je kada se čaj pije u tonama, kada su prognoze oblačnog vremena glavna tema razgovora, i kada se društvene mreže pune tužnih statusa o tome kako je život siv kao i nebo iznad nas. Zatim slijedi faza “kad će više proljeće?”, koja je obično popraćena s nekoliko lažnih nada i razočaranja.
A onda, kao kruna svega, dolazi faza “fckn vrućina!”*. E, to je faza kada klima uređaji postaju sveti gral, kada se svaka prodavnica sa sladoledom pretvara u hram, i kada se svaka kap znoja analizira s preciznošću forenzičara. Razgovori se vrte oko toga koliko je stepeni bilo “danas u hladu” i kako “ovo nije normalno”. Naravno da nije normalno, kad se već mjesecima žalimo na nešto, valjda očekujemo da nam Bog pošalje savršeno balansom umjereno vrijeme. Ali ne, to bi bilo previše jednostavno, zar ne?
Šta nas čeka?
Pretpostavimo da nas u julu i avgustu čeka još žešće kukanje, možda čak i s nekim novim, kreativnim psovkama na račun sunca. A onda, negdje u septembru, kada se temperature spuste na “ugodnih” 20 stepeni, počet ćemo se s nostalgijom prisjećati juna i jula i govoriti: “Eh, bar je bilo toplo. Bolje i to nego ova jesenja depresija.”
Ne znam za vas, ali ja sam već počeo da se radujem decembru. Tad ćemo se žaliti na snijeg i hladnoću. Ciklus se mora nastaviti. Jer, ako se ne žalimo, jesmo li uopšte živi? Sumnjam. Do tada, uživajte u suncu. Ili se barem pretvarajte da uživate dok u sebi proklinjete svaki zrak. I ne zaboravite – hidratacija je ključna. Kukanje isušuje grlo.
Dobro jutro (uh već toplo).
Pozdravčja vas Banjalučki.