Odmah da se zna da struje neće biti u istim ulicama i periodu kao i juče. I dan će biti nekako isti. Možda malo tečniji. Vode će biti i u cipelama.
Jeste se probili kroz smeće ili još niste izašli iz kuće? Bila juče Skupština. Ko je rekao smijurija i igrokaz namještanja jedne od posljednjih gradskih firmi privatnom vlasniku?
Zapitamo li se mi išta, ili sve samo gutamo i guramo od sebe?
Ponekad se svi zapitamo šta je od Banjaluke ostalo. Ali prije toga se prisjetimo šta je Banjaluka bila. A bila je mnogo.
I razoren grad od zemljotresa i Feniks koji se digao iz pepela. Bila je grad sa moćnim kasarnama, tada bastionom odbrane, na razmeđi sila. Mali logor, Kozara, Sarica, Vrbas- Petar Drapšin, mjesta koja nikom nisu smetala, a kroz koje su se kretale kolone golobradih mladića.
Bila je grad boksa, grad rukometa, grad fudbala, grad mladih ljudi, sa nekoliko teniskih terena, kad Đokovićevi uspjesi, nisu mamili snobovske želje. I grad Vrbasa, dajaka, pjesme. Grad industrije, grad Ješingrada, Incela, Vrbasa, Kristala, Jadranke, 22.decembra, Rudija Čajaveca- grad tehnike, televizora, metalurgije, konfekcije…
Grad pjesme i aleja, grad otvorenog srca, olimpijskih pobjednika, jednog Vlade Miloševića, Ivana Franje Jukića, grad heroja, najveće robne kuće, dolina zamaha, dolina bezbrižnih života. Koji bi se div, a ne obično biće, nakon 1969.godine tako digao iz prašine, otresao i nastavio još bolji, jači. Ojačao, narastao i naučio biti grad. Naučio biti Borac. Naučio biti Slavija. Naučio biti i hotel Krajina i hotel Palas i hotel Bosna. Naučio biti i Kočić i Lazo Delić i Ale. Nikome ne mjereći ko je jači, bolji, veći.
Hej, univerzitetski grad, grad u kojem u 7 ujutru kolone idu na posao, smijući se i šaleći. Kakav je to bio grad, kakva je to bila snaga.
Bila je Banjaluka i Pivara i kuća Šeranića i Mala čaršija i Šeher i onaj most iz Gradiške, koji su presjekli, pa od njega napravili i Zeleni i onaj kod Pivare i onaj u Šušnjarima. Banjaluka je bila i Krčmarice i obronci Slatine, vikendaška lijepa priča, Šehitluci i izvori kraj Vrbasa, ali i Vrbanja, Suturlija, Crkvena i Široka, svakome ono što je najviše volio. I katedrala u Trapistima, i Ferhadija i Sveta trojica.
Bila je ona i Konzum i Malpreh i Kožara na Laušu, stadion Omladinca, Naprijeda i Želje.
I grad Krajinalijeka, kafane kod Ruže, Žitoporodukta, Mljekare, Malte i parka Mladena Stojanovića, stotina urbanih legendi i bezbrižnih života. Poljokanovog parka, omladinskih radnih akcija, najljepših žena u čamcima i zgodnih mladića s dajakom u rukama. I Picinog parka, fontane u Kočiću, Malog borčevog, barake Slavije i povika Sredoje Zekanovića, jeste li bokseri ili bokseronje?
Moglo bi do sutra, ali bi sve više boljelo. Jako.
Danas od ovog nabrojanog nema gotovo ničega.
Privredu je progutala kriminalna crna rupa, privatizaciona, na vlasti, bivšoj vlasti, sve je zavijeno u crno, narodu crno, a njima sve u boji njihovih snobovskih Dolce-gabana majica i košulja-crnih. Struka posuta izmetom, ljudstvo na otpadu, empatija zakovana pretposljednjim ekserom na kovčegu, velelepne vile i bazeni, bijesni automobili, nemoral, korupcija, nepotizam. Sodoma. Gomora.
Posljednje firme u vlasništvu grada sada guraju privatničkoj vlasteli, a prvi čovjek grada se javno, sa govornice bori za privatno preduzeće, protiv gradskog. Neće daleko biti dan kada ćete smeće bacati tako što ćete ubaciti pare u digitalni kontejner, pa koliko kilograma, toliko maraka. Ili nešto slično, princip je isti, sve su ostalo nijanse sive ekonomije, kod nas ozakonjene. Priprema je počela.
Izvin'te.
Dobro jutro.
Želi vam Banjalučki.