Gledam utakmicu iz 1984. Kako je sve bilo drugačije. Osmijesi igrača, publike, odjeća, ta neopterećenost fizičkim izgledom, i gomila sreće na licima, u zraku, prosto odiše srećom. Nema tu niti jedne specijalne frizure, tetovaže, ružnog pogleda, tek pokoji brkovi i malo duža kosa.
Čemu ta neminovnost promjena? Proizvodnja novog oružja, novih uređaja. Čemu 6 g, čemu toliko ubrzanje svega, tolika Remote kontrola svega.
Zar nismo dotakli vrh tehnološkog napretka i promjena?
Nije li možda vrijeme da se sa tim stane i da ljudi mogu malo i uživati u nepromjenama, u vrhuncu tehnologije, koji je dosegnut.
Naravno da ne treba zaustaviti nauku i razvoj, ali daj malo da zaustavimo promjene, jer, kako nam se čini, ne vuku nimalo na bolje.
Vuku na sve više sukoba, ratova, leševa, brzine, nervoze, anksioznosti, život se ubrzao na maksimum, kako da nam je cilj da što brže prođe.
Usporimo malo sve. Zar ne?
Dobro jutro.
Pozdravlja vas Banjalučki.