Sjećam se kad je počeo Zalivski rat, onaj prvi. Škole, radni mjesta, autobusi, sve je brujalo, svi su bili uznemireni, šokirani. Uznemirenost je bila jača nego u prvi radni ponedjeljak poslije godišnjeg odmora.
Kako to danas lagano ide. U nedjelju legneš da spavaš sa spoznajom da se malo ratucka u Ukrajini i da se ruši Palestina, a već u ponedjeljak čuješ da Iran samo što nije ispalio atomsku, jer mu fali par dana da je napravi. A onda počne bakljada izmedju njih i Izraela.
I, evo nas, samo sedam dana kasnije. I što se događa? Apsolutno ništa. Ili, bolje rečeno, apsolutno ništa novo. Stvari su se vratile u “normalu”. Iransko-izraelska napetost? To je sad samo još jedna stavka na beskrajnom popisu globalnih kriza koju smo uspješno ugurali u ladicu “ma, to je uvijek tako”. Nitko više ni ne trepne. Pa što ako smo sedam dana svi pričali samo o tome. Postalo brale moj i to normala.
To je ljepota ljudske psihe, zar ne? Zapanjujuća sposobnost adaptacije. Naučili smo živjeti s idejom da je svijet na rubu. U stvari, možda nam je čak i dosadno kad nije. Možda smo toliko navikli na katastrofu da je njeno odsustvo samo… razočaravajuće.
Čudna smo mi planeta. Zaista čudna. Što više imamo i znamo, to manje umijemo. Što smo napredniji, mi smo zaostaliji
Dobro jutro .
Pozdravlja vas Banjalučki