I eto nas. 80 godina poslije II.svjetskog rata, gdje smo pobijedili, poslije SFRJ, gdje smo bili centar svijeta i dobrog standarda, na mjestu gdje je bolje biti državljanin firme Vijadukt iz Slovenije, nego ove države. Jer, eto, mi smo toliko stabilni da nam penzije, plate, ceste i vrtići, zavise od toga ko će nas kao državu tužiti i uzeti nam i koru hljeba. Ne tuže nas države, nego privatne firme. To je ujedno i naša snaga i veličina. Kažu, uzeće nam još više od dvije milijarde, kad sve greške stignu na naplatu. Neće se to dugo čekati.
Opet kiša. Ne baš ona romantična što pere prašinu s ulice i budi čežnju i po kojoj plešemo. Ona čak i ne pada, samo provocira, kao da i ona lagano natapa temelje naše ionako klimave države tihom vlagom.
Jer, kod nas je baš sve nekako “ručno”. Ručno se krpe rupe na cestama, ručno se prebroje glasovi , ovdje se i vrijeme mjeri ručno- od momenta kad je bio i stao koji rat. A nekom brat. Tako se i (svoje)ručno potpisuju ugovori, zbog kojih nam kasnije privatne firme uzmu državu, republiku, entitet, zovite vi kako hoćete to, a niko nije kriiiiv. Ekstrica.
Nego, dok ova tiha, lažna kiša ne ispere, podmuklo i ono malo asfalta što imamo, skuvajte vi sebi jednu kafu. Ručno, naravno i s dušom, jer kod nas se i kava još uvijek kuha s dušom, i to nam vala neće nikakvi vijadukti oduzeti. I da nam dogodineu ovo vrijeme bude manje kiše, a više pameti. Makar i ručno mjerene.
Dobro jutro.
Želi vam Banjalučki.