Na današnji dan, 6. februara 1494. godine, ime Banjaluke prvi put je ušlo u zvanične istorijske spise. Za to je zaslužan ugarski kralj Vladislav II Jagelović, koji je tog datuma izdao dokument u kojem se po prvi put spominje naziv danas najvećeg grada Republike Srpske.
Riječ je o službenom aktu pisanom na latinskom jeziku, koji se i danas, u svom izvornom obliku, čuva u Državnom arhivu Mađarske u Budimpešti.
Ključne činjenice
Ime Banjaluka prvi put je zabilježeno 6. februara 1494. godine.
Grad se pominje u dokumentu ugarskog kralja Vladislava II Jagelovića.
Dokument je pisan na latinskom jeziku.
Original se čuva u Državnom arhivu Mađarske u Budimpešti.
Ne radi se o povelji o osnivanju, već o prvom poznatom pisanom spominjanju imena grada.
Šta zapravo kaže dokument
Važno je naglasiti da ovaj spis nije povelja o osnivanju grada, već administrativni dokument u kojem se Banjaluka pominje kao već postojeće mjesto.
To znači da je naselje postojalo i ranije, ali je 1494. godine zabilježeno njegovo prvo poznato pisano pominjanje.
U tekstu se, između ostalog, navodi ime Jurja Mikulašića u Banjaluci, što predstavlja najraniji sačuvani zapis o gradu pod današnjim imenom.
Svjedočanstvo o značaju grada
Ovaj istorijski dokument kasnije je analizirao i mađarski istoričar Lajoš Taloci u kapitalnom djelu „Povijest banovine, grada i varoši Jajca 1450–1527“, objavljenom 1916. godine u Zagrebu.
Taloci Banjaluku opisuje kao:
jedan od najvažnijih gradova u kotlini Vrbasa
značajno utvrđenje iza Jajca
mjesto ispod kojeg se razvijala varoš
područje u kojem je postojao samostan prosjačkog reda
Prema njegovim navodima, stanovnici varoši su u vrijeme turske opasnosti dobijali pomoć od mađarskog kralja.
Od prvog zapisa do savremenog grada
Od 1494. godine do danas, ime Banjaluka više nije bilo rijetkost u istorijskim izvorima. Grad se postepeno pojavljuje:
u zvaničnim aktima
vojnim i upravnim spisima
na ranim kartama ovog područja
Tokom vijekova mijenjao je vladare, granice i uloge, ali je ostao jedno od najvažnijih urbanih središta zapadnog Balkana.
Više od imena na papiru
Danas, više od pet vijekova kasnije, taj prvi zapis nije samo arhivska bilješka, već simbol dugog kontinuiteta života grada.
Od srednjovjekovne varoši i utvrđenja, preko osmanskog perioda i austrougarske uprave, pa sve do modernog administrativnog, kulturnog i univerzitetskog centra, Banjaluka je izrasla u grad koji nosi bogatu i slojevitu istoriju.
I sve je počelo jednom rečenicom u latinskom dokumentu – 6. februara 1494. godine.
Dokument koji, zasad, prvi spominje Banjaluku u cjelini glasi:
Budim, 6. 2. 1494.
Vlastito uputstvo gospodina kralja Vladislava po milosti Božjoj kralj Ugarske i Česke itd. našim vjernima, poštovanom ocu u Kristu gospodinu Tomi, biskupu đurskom i postulatu egerskih crkava, vrhovnomu našem tajniku i kancelaru, te uglednomu i uzvišenom palatinu i sucu našeg dvora, kao i poštovanom ocu u Kristu gospodinu Stjepanu, biskupu srijemske crkve, osobnome zamjeniku naše nazočnosti i uzvišenomu Ladislavu Kaniškom, banu naših kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, te vašim zamjenicima u vođenju sudskih poslova, također i svima drugima našeg Kraljevstva kojih se to tiče, sucima i pravnicima crkvenim i svjetovnima koji ovo budu vidjeli, pozdrav i milost.
Budući da je odani naš poštovani Baltazar Bathyan, ban naše jajačke utvrde u našoj i našeg Kraljevstva službi, zauzet čuvanjem iste utvrde, a morat će se time i ubuduće po potrebi baviti.U tome on sam i plemići Antun Tarko, Petar Horvat, banovi zamjenici u istoj utvrdi, Juraj Mikulašić u Banjaluci, drugi Juraj de Myndzent u Vrbasu, Toma Horvat u istom Vrbasu, Ivan Czernely u Livcu, Nikola i Ladislav iz Gerneka u Kotoru, Dionizije Dabišević u Bočcu, Ivan Mišljenović u Grebenu, Juraj Tvrtko u istom Grebenu i Vid u Crijepanskom, kastelani, podanici i službenici istog Baltazara Bathyana, koji su na sličan način u našoj službi zauzeti sa svojim gospodarom, neće moći zbog uznemiravanja na zadovoljavajući način obavljati povjerenu dužnost, stoga snagom i formom našeg novog općeg dekreta javljamo vjernima da to znaju. Dano u Budimu u četvrtak iza svetkovine Očišćenja Blažene Djevice Marije, godine gospodnje tisuću četristotinedevedesetčetvrte.”
Od ovog prvog spominjanja, od 6. februara 1494. ime Banjaluka nije više bilo rijetkost ni u zvaničnim aktima, kao ni na inače rijetkim kartama ovog kraja.
Izvor: Glas Srpske