Banja Luko, grade, ponekad se pitamo jesi li ti plod mašte kakvog nadrealiste ili je samo lokalna vlast riješila da nas drži u konstantnoj zabavi. Jer, kako drugačije objasniti priču o Kupusištu , parku koji je prekopan da bi postao Ćirilični park , unatoč vapajima 400 duša iz komšiluka? Kažu, predizborna kampanja je čudna biljka, u našem slučaju, izgleda, i smrtonosna za već postojeće biljke.
Zamislite scenu: imate park. Zelen. Šušti lišće. Djeca se igraju. Penzioneri odmaraju. Idila. Ali, avaj, idila nije dovoljno… politički ispravna. Treba nam nešto grandiozno. Nešto što vrišti “predizborno obećanje!”. I tako se, eto, rodi ideja o Ćiriličnom parku. Jer šta je potrebno više Banjalučanima od parka posvećenog pismu baš na mjestu gdje već ima park? Pa, ćirilična slova od raznih materijala, koje prodaš ljudima i onda ih uzmeš, i posadiš pokraj drveća.
Četiri stotine potpisa? Peticija? Molbe? Ma, to je samo šum u eteru, draga gospodo. Glas naroda je u predizbornoj kampanji kao signal mobilnog telefona u podrumu – jedva da se čuje, a i kad se čuje, nitko ga ne shvata ozbiljno. Važnije je bilo, po svaku cijenu i silu poazbučiti park, nego ga pozeleniti i pošumiti.
I gle čuda! Izbori prođoše, prašina se slegla, a s njom i iluzije. Sada, umjesto da uživaju u hladovini, stanovnici slikaju. Ne selfije, ne zalaske sunca, već – drveće koje se suši, jer su radovi oštetili korijenje postojećeg drveća. . Tužne, gole grane koje svjedoče o tome kako se, u jurnjavi za jeftinim političkim poenima, uništava ono što je već postojalo. Korijenje, to tajanstveno podzemno tkivo koje drži biljku na životu, bezočno je oštećeno. Kao da je neko rekao: “Ma, ko mari za korijenje, važno je da se kopa!”
I tako, dragi moji sugrađani, dobili smo Ćirilični park. Ne samo park, već i spomenik. Spomenik nećemu što se, eto, zove “urbanistički genije” . Spomenik brzopletosti, ignorisanju javnosti, populizmu i, na kraju krajeva, drveću koje umire za ideje.
Добро јутро.
Поздравља вас Бањалучки.